Stazama pjegavih daždevnjaka po Ivanščici
14/05/2019

Stazama pjegavih daždevnjaka po Ivanščici

Preplatite se
TV Našice

Suvremeni njemački filozof Ernst Bloch rekao je davno da loše putovati znači kao čovjek ostati pri tome nepromijenjen. Takav putnik samo mijenja okolinu ne mijenjajući s njom i samog sebe. Ova rečenica objašnjava razlog planinarskih putovanja i izleta jer teško da bilo koji izlet, pohod i boravak u planinama ne mijenjaju čovjeka u svakom smislu.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA



Prethodni vikend posjetili smo Hrvatsko Zagorje i neke od najviših vrhova Panonskog bazena na planini Ivanščici koja iako naizgled plahog imena, krije mnoge zanimljive i nimalo lagane staze. Izlet se trebao održati ranije, ali nas je kišni travanj zaustavio u naumu da je upoznamo prije. Ni ovoga puta prognoza nam nije bila naklonjena, ali vođeni onom starom da nema lošeg vremena, nego samo loše opreme, šestorica „Krndijaša“ spremno su dočekala planinske oglede i vremenske (ne) prilike. Početak i ulazak u podnožje Ivanščice i vrlo brzo smo izgledali kao izgubljeni Minotaur u labirintu. Neobična sela i raštrkanost putova u početku su nam pravili problem. Kamo krenuti, a ne izgubiti se bilo je pitanje bez pravog odgovora.

Da nije bilo navigacije, vjerojatno bismo puno duže tražili domaćina. Selo Juranščina je malo pitoreskno selo koje nema puno stanovnika i kuća, ali su one razbacane na sto raznih strana i umrežene uskim uličicama gdje se zaista teško snaći ako nisi domaći čovjek. Unatoč tome, brzo smo našli domara naše planinarske kuće koja će nam biti dom idućih dva dana i uputili se makadamskom cestom u planinu. Pogledi su nam usmjereni na zagorske kleti i baš si mislimo kako bi bilo dobro kušati koju kupicu vina prije početka pohoda. Dok smo čekali dvojicu zagrebačkih Našičana da nam se priključe, domaćin jedne kleti kao da nas je čuo.

Pojavio se iznenada i odveo nas u carstvo svojeg podruma gdje su kriju kapljice koje griju dušu i tijelo. Počastili smo se i nazdravili domaćinu, ali put nas je nosio dalje prema našem odredištu, Belecgradu. Put do Belecgrada je šumska cesta natopljena dugotrajnim kišama pored koje potok Brana urezuje impresivne kaskade i hrani bogatstvom pitke vode planinu i njene stanovnike. Na proplanku šume, u nizinskom dijelu skrivena je drvena kućica koja izgleda kao da je iz bajke. Uređena lijepo za prihvat planinara i izletnika estetski privlači izvana, a ne zaostaje izgledom niti iznutra ima apsolutno sve što je potrebno. „Aklimatizirali“ smo se na naš novi dom i krećemo s upoznavanjem Ivanščice.

Krećemo s otprilike 350 mnv i čeka nas više od 700 metara visinske razlike do vrha. Kišica rominja i zamagljuje vidik na našu kućicu. Uspon počinje vrlo strmo, ali markacije su zato odlične. Staze su prošarane žuto- crnim bojama čuvara kišne Ivanščice, pjegavim daždevnjacima koji nam poziraju i kao da zovu da krenemo za njima. Nikada ih nisam toliko vidio, ali ovo vrijeme im zaista pogoduje. S lijeve strane s nalazi se utvrda Belecgrad, jedna od srednjovjekovnih impresivnih gradina koja čuva povijest, sadašnjost i budućnost ovih krajeva. U dobrom stanju obzirom na vremenski odmak ponosno čuva razne legende i priče iz davnina. Dobro utvrđeni i gotovo neosvojivi grad za neprijatelja na vrlo nepristupačnoj stijeni, a i sam uspon je otežan. Mi ulazimo u utrobu planine i penjemo se uskim stazama. Pogled nam ne seže daleko. Sve je obavijeno gustom i debelom maglom.

Sve je puno zelenila, a od faune nam se i dalje nude samo daždevnjaci. Stabla su natopljena kišom, a vegetacija je sasvim drugačija nego na našem slavonskom gorju. Pokraj uskih staza kao da nema ničega, kao da smo na kraju svijeta. Ne znamo što nam je pod nogama, ali budući da dobivamo na visini i ukazuju se pojedine kamene galerije, nije teško pretpostaviti da smo zarobljeni strmim liticama. Inače su južne padine Ivanščice blaže i prohodnije od sjevernih, ali šuma teško diše kao i mi pa uspon nije lak. Čekajući pokoju zraku sunca, penjemo se do vrha Babin zub. Prolazimo kroz stjenovite ukrase Zagorja koje kao da nam žele poručiti da nismo tako daleko od alpskih prizora.

Priželjkujemo otvaranje vidika i rajske prizore doline i okolnih planina, ali vremenska prognoza je bila točna i naoblaka ne prolazi. Čudljivi i kišni svibanj se nastavlja. No, nije uvijek stići na vrh samo cilj u planinarenju. Još je važnije upoznati planinu i postati dioni-kom uživanja u svakom djeliću koji nam nudi bez obzira na vremenske prilike. Planinari prolaze sve vremenske uvjete i svako godišnje doba pruža neku drugačiju sliku. Sve je stvar doživljaja i predodžbe naših osjetila, a planinske slike i prizori su za svakog od nas različiti i u tome jest bogatstvo i ljepota planinarenja. Ipak, naša složna ekipa bila je spremna na sve uvjete. Kako kaže John Locke, engleski empirist da nema ničega u osjetilima što prije toga nije bilo u razumu.

Relativizam osjeta čovjek si treba kao razumno biće protumačiti kao svu ljepotu života, a pogotovo se to odnosi na sve ono što iskonsko i prirodno što čuvaju još planine i vrhunci nad nebom. Kako je davno zapisano i rečeno: “Kako da te zagrlim, o silna prirodo!” Zaista, treba iskoristi svoje vrijeme za upoznavanje i život s prirodom, a planinarenje je idealni medij za to. Nakon otvorenog prostora koji se poput polja otvara u planini, uslijedio je uspon na hrbat planine i smjene šumskih prizora s kamenitim stazama. Pred nama je vrh Belige koji je okružen gustom vegatacijom. Put nas dalje vodi hrptom gotovo sve do vrha. Još malo gore pa dolje, spust pa uspon i evo nas na vrhu. Žalimo jedino što ne možemo vidjeti sjevernu stranu planine i vidike do Mađarske i slovenskih Alpa za lijepog vremena koji se ocrtavaju na obzoru.

Dva i pol sata uspona natjerala su nas da odmah pohitamo u dom na okrjepu. Pasarićeva kuća nudi izvrstan planinarski grah koji je po preporuci raj za nepce. Odmaramo u ugodnom ambijentu doma bez odlaska na razglednu piramidu koja se izdiže u magli. Dom je prazan zbog kiše koja je mnogima poremetila planove, ali mi se ne damo. Za spust odabiremo strmu padinu, ali puno kraću koja nas vodi direktno do Belecgrada. Kiša postaje neumoljiva i sve više pojačava pa smo požurili do odredišta. Hladno je kao da je jesen, a šuma diše i isparava natopljena dugotrajnim oborinama. Atmosfera među nama očigledno je splasnula, ali znali smo da nas uskoro čeka nagrada i toplo ognjište. Ubrzo smo se spustili do kućice iako je spust bio naporan zbog svladavanja velike visinske razlike u malom vremenskom periodu.

Oblaci su u šumi stvorili dojam prividnog mraka kao da je dan na izmaku. Sreća je nastala kada smo konačno ušli u kuću i ugrijali se kraj vatrice. Neki su još otišli istražiti kanjon potoka Brana i zidine Belecgrada. Iz toga nastaju sjajne fotografije podnožja planine. Uslijedio je odmor u toplom domu, druženje i razgovor do noćnih sati. Drugi dan trebali smo do Oštrcgrada, kontrolne točke Hrvatske planinarske obilaznice i također srednjovjekovne utvrde. Ujutro nas je dočekala snažna kiša i snijeg. Odlučili smo da ne bi bilo pametno da uputimo u planinu i da će nas Oštrcgrad ipak morati pričekati neki drugi puta. Treba znati odustati na vrijeme.

Spremamo se, pozdravljamo s domaćinima i rastajemo s nekim članovima te polazimo put Našicama. Vrijeme nas prisiljava da odustanemo od turističkog obilaska Varaždina pa smo već poslijepodne u svojim domovima. Ivanščicu treba posjetiti i to s nekoliko strana pa ćemo je sigurno opet vidjeti. Njezina raskoš i ljepote planinarskih staza ishodište su brojnim planinarima i ona je jedna od najposjećenijih planinarskih destinacija u zemlji. Definitivno će nam izlet ostati u lijepom sjećanju s prizorima koji su nam se ure-zali u pamćenje i koji nam ostaju poticaj za daljnje upoznavanje planinskih vrhunaca diljem Lijepe naše i šire.

Umor prolazi, a zadovoljstvo ostaje!

Hrvoje Tržić, organizator i vodič izleta

VEZANI TEKSTOVI

[TheChamp-FB-Comments]

Vjenčanja i drugi vama važni događaji