Ja zidam, a Vi bi rušili…
21/09/2020

Priča o istinitom događaju na uspomenu i sjećanje zidara , domoljuba i  hrvata iz Zoljana Vinka Vonića

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA



Autor: Rudica Čeme, Fotografije ustupio: Foto Puhanić

 

Ja zidam, a Vi bi rušili…

Svi su ga znali kao vrsnog majstora zidara iz Zoljana. Gradio je kuće radeći privatno tih 70 i 80-ih godina po Našicama i okolici. Imao je svoj privatni obrt, a događalo se da je imao otvoreno i po 3 gradilišta tj. da su mu tri ekipe istovremeno radile na različitim lokacijama. Te 91-godine i nije baš bila neka navala u građevini. Tek jedna skromna građevinska ekipa je radila toga ljeta. Bilo je to drukčije ljeto. Nešto je visilo u zraku. Iako je bilo toplo i sunčano kao da su se negdje u daljini nadzirali crni oblaci koji su se polako, ali sigurno približavali našem kraju. Osjetio je to i on. Život ga nikad nije mazio i radeći svaki dan i na suncu i na vjetru i po kiši osjećao je da dolaze teški dani.

 

Širile su se vijesti o kninskim barikadama, o početku vukovarskih sukoba. Kao majstor je znao puno ljudi iz našičkog kraja. I znao je da će biti problema, da sve ovo i u Našicama neće lako proći. Osjećao je to kao kad osjetiš da se približava promjena vremena. A bio je Hrvat, domoljub, vjernik, a pogotovo je molio za sve svog zaštitnika Svetog ANTUNA. Znao je reći, Sveti Ante, čuvaj nas…

 

Tog dana poslije posla oko 5 popodne svojim starim biciklom vraćao se s posla iz Našica, umoran, a nema boljeg odmora poslije cijelog dana napornog rada nego negdje stati i popiti hladno pivo, onako seljački, iz flaše…al hladno. Nekad je stajao po birtijama, a sada je njegova stanica bila trgovina na početku sela. Nova, privatna trgovina je radila cijeli dan i imala lijepo dvorište u kojem si mogao sjesti i na miru popiti pivo te popričati s onima koji su bili tamo. A bilo je uvijek nekoga.

No, toga dana ispred trgovine su bili posebni gosti. Nekoliko vojnika JNA i rezervista došli su odozgor s Grbavice kroz polja u trgovinu popiti nešto hladno. Bio je ljetni vrući dan. Svi su bili odjeveni u uniforme JNA, vojnici vojnički uredni, a rezervisti onako šlampavo neuredni. Majstor se je iznenadio vidjevši ih. Pričalo se tada da u našoj kasarni ima dosta rezervista i to onih pravih četnika.

 

Pričalo se da se prijete ako treba da će sravniti grad sa zemljom. Bože dragi, ljudske li ludosti. Uđe on u trgovinu, kupi pivo i izađe u dvorište gdje osim vojnika bijaše i nekoliko domaćih ljudi.

I tako uz pivo mjerka naš majstor i gleda te iste rezerviste i vojnike. a oni svi naoružni. Gleda a u njemu nešto kipi, kuha …zna on što oni misle, čuo je on sve te priče, al sad je prilika da im kaže, onako ljudski, u lice, da čuje jel to moguće…da raspravi s njima …

Odvaži se on te kaže najbližem rezervistu: “Ljudi, ja sam zidar cijeli život, a vi vojnici…. Ja gradim i zidam, a Vi bi rušili „ – rekavši to napravi pauzu, kao da čeka odgovor. Nije ga dugo čekao. Čuvši to, približi mu se jedan rezervist srednjih godina i bez ikakvog odgovora opali jaku šamarčinu. Odjekne šamar u sparini tog vrućeg dana kao bomba, a naš se majstor od siline udarca samo sruši na beton. Ispane flaša piva iz njegove ruke i razbije se, a pivo se zapjeni na betonu.

Sve se to dogodi u trenu, ostali ljudi u dvorištu zanijemiše. Jedan mladić iz sela koji je sjedio u blizini diže se i ide podići majstora, a rezervista vidjevši to izvadi svoj pištolj ŠKORPION i uperi ga u mladića te će njemu: “Sjedi bre, da se nisi mako“. Mladić se iznenadi i primiri na svome stolcu. Okrene se rezervista majstoru koji leži na betonu te mu reče: “A ti matori da znaš, tvoju kuću ćemo prvu da srušimo“…

Pogleda sve u dvorištu, a svi šutješe ostavši zatečeni riječima, ali i izvučenim pištoljem. Rezervista mahne glavom te krene prvi, a svi ostali vojnici za njime kroz bašču na Grbavicu. Polako se naš majstor pridiže, a ljudi priskočiše sada k njemu i pitaše; Majstore, jel ste dobro, jel treba pomoć“. A on će samo kratko: Sveti Ante , čuvaj nas od ovih…

Nakon što se je sabrao i došao sebi, uzeo je svoj bicikli i krenuo kući. Putem se je pitao; Vinko, jel ti to trebalo?. A onda si sam odgovori: ma morao sam im to reći, pa što je jedan šamar na mome licu. Nekako je mislio u glavi doživjet ćemo mi od ovih puno gorih šamara, naslućivao je on tu svega i smrti mladih branitelja i progonstva i svega onoga što rat donosi. I sam je sebe tješio, pa što je jedan šamar za našu Hrvatsku .

O ovom incidentu pred zoljanskom trgovinom dugo se pričalo. Naš je majstor tako postao prva žrtva nasilja i prije borbe za kasarnu. Nije ni slutio da će samo nekoliko dana poslije ti isti rezervisti srušiti toranj našičke crkve koji nosi ime njegovog zaštitnika Svetoga Antuna. Al njegovu kuću nisu pogodili, imali su važnije ciljeve. I majstora i kuću, čuvao je Sveti Ante.