10/07/2019

Nakon velike ekspedicije prošle godine u kojoj je osvojio Mont Blanc, Hrvoje Tržić planinar, avanturist i predsjednik Planinarskog društva Krndija odlučio se na novi pothvat. Za mjesec dana kreće njegova druga velika ekspedicija na najviši vrh Europe Elbrus.

„Ekspedicija će trajati desetak dana, krećemo 5. kolovoza i vraćamo se 14. ako bude sve u redu. I ona je u svakom smislu te riječi, zahtjevna”. – kaže Tržić koji ističe da je ovo njegova do sad najveća ekspedicija, iako se penjao na nekoliko planina do visine od 4000 metara nadmorske visine. Plan za ovaj pothvat nastao je u prosincu, a inicirao ga je bračni par Čajka iz Požege. Silvija i Ratimir jedan su od najpoznatijih i najaktivnijih penjačkih parova u Hrvatskoj koji su se popeli na gotovo sve najviše vrhove država u Europi. Pripreme za ekspediciju su trajale punih 6 mjeseci, a uključivale su pribavljanje vize, opreme koja nije nimalo jeftina dok su u sklopu kondicijskih priprema bili i na Alpama.

„Mnogi kažu da se boje Elbrusa jer je to jedna od najhladnijih planina na svijetu i najviše se zapravo gine zbog toga. A umrijeti se može i zbog visinske bolesti.” – ističe Tržić te kaže da je najbitnije ne podcijeniti planinu. Oni na put idu preko ruske agencije, a penjat će se zajedno s još 30, uglavnom Rusa. Penjanje ide postupno zbog aklimatizacijskih uspona, pa se tako penju 12 sati, a spuštaju pet. Ova planina specifična je i zbog izrazito promjenjivih uvjeta jer moguće je da pada kiša ili snijeg, bude nevrijeme ili magla, što će sigurno otežati uspon. No, smatraju da su fizički, kondicijski i psihički spremni.

Elbrus i nije toliko planinarski zahtjevan jer nema penjačkih stijena, no strašno je hladan pa su zbog opreme svi planinari skoro neprepoznatljivi na vrhu. Od opreme nosit će čak tri para rukavica, zaštitne rukavice ili pod rukavice, klasične zimske rukavice i zaštitu protiv vjetra, takozvane navlačne rukavica i uz to grijače za ruke koji se aktiviraju stiskanjem. A iste će imati i na nogama. Uz to ide klasična planinarska oprema cepin, dereze, zimske gamaše, kapa, pernata jakna i nad jakna, hlače zimske i nad hlače. Iako je kod nas sredina ljeta i temperature su iznad 30, Tržić nas uvjerava da su baš ovo idealni uvjeti za pripreme, jer kao i na planini i ovo su ekstremiteti. Najbitnije je da se tijelo privikava na ekstremne uvjete i da pod tim opterećenjem ide naprijed. Uz to svakodnevno trči, a svaki vikend provodi na planini. Dodatna mu je priprema i društveni izlet u Grčku i Makedonu gdje će planinariti i do 12 sati dnevno.

Hrvoje Tržić će nakon 30 godina biti drugi našičanin koji će se popeti na ovu planinu, jer devedesetih godina osvojio ju je Miljenko Baloković. Na pitanje „Zašto ide na tako riskantnu ekspediciju?” – kaže „To je jednostavno ljubav prema planini i takvom načinu života. Biti tamo gdje čovjek rijetko dolazi neprocjenjivo je i posebno.” Ovakve ekspedicije zahtijevaju i dosta financijskih sredstava, osim osobne pripreme, a u slučaju Tržića, Grad Našice podržava njegov naum kao što ga je podržao na prošlogodišnjem putu prema vrhu Mont Blanc. Baš ta ekspedicija naučila ga je puno toga, a važnu pouku koju je odlučio prihvatiti je – Idi korak po korak. Jer prilikom aklimatizacije na nekih 3 500 metara nadmorske visine osjetio je malaksalost tijela i slabost, a planina ne prašta greške.

Bez obzira na iskustvo strahova ipak ima, pa u šali kaže da se ovog puta najviše boji aviona, jer nikad nije letio. No što se planine tiče, iako je spreman ipak ima određenu dozu strahopoštovanja prema planini. „Jer strah je uvijek dobrodošao, onaj koji se ne boji on često puta gine.” – dodaje Tržić. Za vrh će nosit zastavu Grada Našica i zastavu Planinarskog društva Krndija. Posebna će mu bit čast razviti te zastave jer ovo smatra osobnim, ali i društvenim uspjehom i Našica i društva. „Život u planini u ekstremnim uvjetima nas zapravo odgaja za svakodnevni život.” – zaključuje pozitivno Tržić od kojeg s nestrpljenjem čekamo izvještaj s puta.

Foto: arhiva

VEZANI TEKSTOVI
04/07/2019

Našički planinari i na Kreti

Dok se jedna grupa našičkih planinara, članova PD „Krndija“ Našice sprema uskoro u pohode najvišim vrhovima Makedonije i Grčke, druga grupa posjetila je već Grčku. Cilj im je bio prekrasni otok Kreta. Osim što su uživali u vrlo bogatoj antičkoj kulturno – povijesnoj baštini, popeli su se i na najviši vrh otoka, Timios Stavros sa svojih 2456 mnv.

VEZANI TEKSTOVI
03/07/2019

Pripremni izlet planinara za Makedoniju i Grčku

U nedjelju smo odradili jedan od dva pripremna izleta za 11 – dnevni boravak u Makedoniji i Grčkoj koji nam uskoro slijedi. Vrijeme i ekipa su bili odlični i najvažnije da su svi izdržali višednevno hodanje po Krndiji uz 23 odrađena km.

Okupilo se nas 9, dok su drugi bili opravdano odsutni. Staza je prolazila središnjom Krndijom, a osmislio ju je naš Vlado koji poznaje svaku krndijsku vlaku. Krenuli smo iz Seone kod križa i nepoznatim predjelima prekrasnih šuma došli do spajanja s potokom Lanište, pa Kolarištem, SPP-om do Lončarskog visa, do Paulinovca, preko ceste do Ivinih vrela, Fegerovca, Bedemgrada i na kraju nepoznatim slabo markiranim putem do vidikovca Požara i nazad do Seone.

Ekipa je uživala i u mislima nam je bila Makedonija i Grčka i sve što vežemo uz te dvije zemlje, a posebice hrana pošto smo bili gladni. Idući kondicijski trening je na Papuku, 14. srpnja. Vidimo se! Umor prolazi, a zadovoljstvo ostaje!

VEZANI TEKSTOVI
18/06/2019

Još jedan, ove godine 26. Antunovski piknik u organizaciji PD “Krndija” Našice je iza nas. Lijepa tradicija obvezuje nas za još ljepšu budućnost ove planinarske manifestacije koju organiziramo povodom Dana Grada Našica. Ove godine po prvi puta piknik je održan na platou ispred novog objekta pl. kuće “Krndija”.

Stotinjak planinara iz slavonskih planinarskih društava okupilo se ove godine. Gosti su nam došli iz: HPD-a “Cibalia” Vinkovci, HPD- a “Sokol” “Feričanci”, HPD-a “Grac” Cerna, PD-a “Mališćak” Velika, HPD-a “Liska” Ilok, HPD- a “Vidim” Kutjevo, PD-a “Đakovo”, HPD- a “Sokolovac” Požega, HPD-a “Tikvica” Županja, HPD “Bršljan Jankovac” i PD-a “Zanatlija”. Nakon pozdravnih riječi i slavonskog doručka, planinari su se u veselom ozračju praćeni suncem i vrlo toplim vremenom uputili na dvije staze u pratnji HGSS-a.

Prva je vodila je do Bedemgrada, ponosne povijesne utvrde drage nam Krndije, a druga do izletišta Paulinovac gdje smo nekad priređivali piknik. Odvojili smo se u dvije grupe kod izvora hladne i bistre pitke vode na izvoru “Ivinih vrela” koja nas je sve okrijepila. Nakon planinarskog dijela, naši vrsni kuhari su priredili sjajan roštilj pa možemo reći da se ova manifestacija polako pretvara i u gastronomsku. Okrijepljeni, gosti su potražili odmor u hladovini uživajući u sočnim kolačima naših članica, čašici razgovora i hladnim pićima. Zabava uz glazbu se nastavila do kasnih poslijepodnevnih sati sve dok se i posljednji gosti nisu razišli. Vidljivo je bilo da su uživali zajedno s nama. Hvala svim gostima na dolasku, članicama i članovima koji su pomogli na bilo koji način i vidimo se iduće godine.

Umor prolazi, a zadovoljstvo ostaje!

VEZANI TEKSTOVI
15/06/2019

VEZANI TEKSTOVI
05/06/2019

Krndija, Papuk, Bilogora i Samoborsko gorje - aktivan vikend našičkih planinara

Prethodnog vikenda imali smo raznih društvenih obveza i zadataka, a našlo se i vremena za čak tri, odnosno četiri izleta u režiji našeg društva. Tako smo u subotu dočekali 9 gostiju iz Beograda koji su uživali u ljepotama središnje Krndije. Sekcija sv. Bernarda našeg društva sudjelovala je na dvodnevnom susretu štovatelja sv. Bernarda na Samoborskom gorju gdje su se okupila društva koja njeguju i duhovno- religijski aspekt planinarstva.

“Jankovac – Mrežarski Rust – Jarcoder – Kolac- Cipalovac – Češljakovački vis – Bukovi tečajevi – Tisovac – Dubočanka – Jankovac”

U nedjelju je nekolicina naših članova posjetila Bilogoru i tradicionalno okupljanje planinara na Virovitičkim susretima u organizaciji HPD-a “Papuk”. Mi ostali (četvero Krndijaša) otišli smo na Papuk. Priključio nam se i Antun iz HPD-a “Lipa” Lipik. U zadnje vrijeme obilazimo nepoznate papučke živopisne krajolike. Iz znatiželje, čuđenja i divljenja bude se najljepši i najneobičniji osjećaji kao i najljepši izleti. Papuk je jednostavno nepresušan izvor predivnih kutaka koji nisu obilježeni crveno – bijelim krugovima i utabanim stazama pa smo ih odlučili otkriti.

Općenito, slavonsko gorje pruža mnogo toga i samo treba istraživati. Izlet se sastojao od apsolutno svega što Papuk može pružiti pa smo putem susretali: nemarkirane staze, markirane staze, klasične pl. puteve, tepihe zelenila, kanjone, bistre i čiste potoke, nepregledne šume, makadame, šumske puteve, pokoju prepreku u obliku stabla srušenog poslije oluje, polja paprati, vizure koje se kriju iza oblačnih kulisa kroz koje se probija sunce, divljinu, kišu, guste iskonske prašume Papuka, kamenite neprohodne vrhove, srme prilaze, prijelaze preko potoka, mnogo uspona i silazaka dobrih za kondiciju i dobro društvo na kraju.

Iako je plan bio odraditi od 25 – 30 km, poslije prekrasnog Tisovca uhvatila nas je kiša pa smo se poput srna spustili do Jankovca. Mnogobrojni puževi su uživali su dok su se zrake sunca probijale kroz zelenu šumu koja je disala dok je tlo isparavalo poslije kiše. Pohitasmo dolje i sretosmo većinom osječku ekipu SPP-ovaca koji su krenuli od Međe i stigli do Jankovca. Ostali smo bez uspona na Nevoljaš, Koprivnato brdo i Ivačku glavu, ali to ćemo odraditi neki drugi put. Na kraju “samo” 18 odrađenih km i poslije toga neupitno kvalitetna okrijepa na Jankovcu. Nedjelja za poželjeti.
Umor prolazi, a zadovoljstvo ostaje!

VEZANI TEKSTOVI
30/05/2019

Nikolina i Ante Tomić iz Feričanaca jučer su završili svoj povijesni, ali i povijesni uspjeh PD „Krndija“ Našice. Oni su prvi bračni par ikad, te prvi članovi ovog društva koji su nakon 9 dana prehodali Slavonski planinarski put dužine 320 km koji obuhvaća 5 planina. Ovaj put poznat je kao najstarija, najduža i najteža hrvatska planinarska obilaznica. Iako su zajedničkim pothvatom postali prvi bračni par u povijesti kojem je to uspjelu, Nikolina je postala i druga žena koja je ikad završila ovaj planinarski put u jednom dahu.

O težini puta govori i brojka od tek 10- ak osoba u povijesti SPP-a koji su od 1957. obišli obilaznicu u jednom dahu. Članovi njihovog društva te roditelji, umorne ali sretne planinare dočekali su u Planinarskoj kući u Velikoj Londžici, na mjestu s kojeg su krenuli u ovu nesvakidašnju avanturu.

Krenuli smo iz naše planinarske kuće put Krndije koja nas je po stoti puta oduševila, no ruksaci su nam u samom početku bili vrlo teški. – rekla je Nikolina Tomić. Njen ruksak težio je više od 10 kg dok je Antin imao čak 17 kg. – Prva dva dana su oni bili problem, al kad su počeli boljeti tabani i koljena onda o ruksacima više nismo razmišljali. – rekao je Ante. Nosili su sav potreban pribor i hranu, pa su s vremenom opterećenja na leđima bila sve lakša. Radili su, kažu, vrlo male pauze tek po pola sata za ručak kako im se tijela ne bih ohladila pa ponovno hodanje bilo vrlo teško. Prvog dana izazova stigli su na mjesto malo do poslije Javora gdje su pronašli lovačku kuću i pitku vodu koja im je bila pri kraju. Prvu noć proveli su u šatoru nekih 10 km od Jankovca. Dnevno smo hodali između 30 do 35 kilometara. Najveća potpora, osim njih međusobno, bili su njihovo društvo i obitelj, ali i novi prijatelji koje su stekli putem. Jer iako su oni pripremali opremu, koje nisu imali puno, predsjednik PD „Krndija” Hrvoje Tržić rješavao je logistiku. – Bez njega ne bi mogli prehodati ovu trasu, nikako. – istaknuo je Ante Tomić i dodao da kad bi Hrvoje nazvao samo da provjeri gdje su, imali su osjećaj da hoda s njima, pa im je on bio dodatna motivacija. Nisu htjeli odustati da ga razočaraju. A on se pobrinuo da osigura vodiče te spavanja po domovima, tako ovaj bračni par ističe da su im velika pomoć bili i ljudi koji su odvojili svoje slobodno vrijeme da ih dočekaju, ponude jelo i provedu ih stazama. Zahvaljuju tako gospođi Branki na Psunju, koja je hodala s njima dva dana i koja ih je primila u svoju kuću na spavanje, predsjedniku planinarskog društva Psunj, gospodinu Borisu iz GSS-a iz Nove Gradiške koji je također omogućio spavanje, Josipu Zubaku koji se zbog njih probijao uništenom cestom, gospođi Nadi sa Petrovog vrha te Otu koji ih pokupio kod Borovika. – Iznenade te ljudi, poklekneš a oni ti daju snage svojim djelima. – istaknula je Nikolina.  Od anegdota na putu istaknuli su susret sa krmačom i dvadeset prasaca, i tada su pomislili, samo mirno i polako. Sreli su i nekoliko srna pogotovo na Papuku, Krndiji i Psunju jer tamo nisu toliko izlovljene, te jazavca, prvog živog kojeg je Nikolina vidjela u životu. Od najtežih stvari izdvojili su put kroz šikare, tamo gdje ni divlje svinje ne idu, našalio se Ante, uz pratnju kiše koji je potrajao 8 sati te hodanje po asfaltu nakon kilometara i kilometara šume. – Ovo je uz fizički izazov bio i psihički jer prolazili smo kroz šume pa ne vidiš svoj napredak i to te ubija. Onda kad izađeš na proplanke i vrhove i vidiš sve oko sebe, to nam je bila najbolja nagrada. – rekla je Nikolina dodavši da su definitivno pomakli neke granice i učvrstili svoju vezu. – Poslije ovoga nas ništa ne može rastaviti. – našalio se Ante.

Iako su skoro svake večeri razmišljali o odustajanju, sutra su ipak krenuli jer odustajanje nije bila opcija. U ovih 9 dana odmorili su se i od tehnologije i imali vremena za razmišljanje, iako iskreno priznaju najviše su razmišljali o cilju i o bolovima. Za ovaj poduhvat obuli su tenisice, jer dugačak je to put pa su se bojali žuljeva od gojzerica. Na kraju su nam otkrili da su na put krenuli iz znatiželje, vidjevši na jednom izletu tablu za SPP. Nakon malo istraživanja odlučili su se krenuti, i nakon toga nije bilo povratka. – Tko ima ambicija treba probati. – zaključili su oboje, jer za put se nisu posebno pripremali osim što su hodali. Nakon kratkog odmora, jer već danas kreću na posao, planiraju nove izazove poput, Via Dinarica, Via Adriatica Trail i Camino jednog dana. Iako su u planinarima tek godinu i pol, odmah su se zaljubili u planine, a i društvo je odlično, pa pozivaju sve mlade da im se priključe.

VEZANI TEKSTOVI
29/05/2019

Našički planinari, članovi PD „Krndija“ Našice, Nikolina i Ante Tomić nakon 8 dana, 5 planina, 320 km i nimalo lakih uvjeta, danas devetog dana završavaju Slavonski planinarski put, najstariju, najdužu i najtežu hrvatsku planinarsku obilaznicu. Bit će to prvi bračni par u povijesti kojemu je to uspjelo.

Nikolina će postati tek druga žena kojoj je to uspjelo, a njih dvoje su prvi članovi PD „Krndija“ Našice koji su obišli SPP-u toj dužini. Činjenica koja dovoljno govori o težini SPP- je ta da je tek 10- ak osoba u povijesti SPP-a od 1957. obišlo obilaznicu u jednom dahu. Danas poslijepodne se očekuje njihov dolazak u Londžicu, mjesto s kojeg su krenuli u ovu nesvakidašnju avanturu.

VEZANI TEKSTOVI
29/05/2019

Aktivan planinarski vikend

Našički planinari protekli vikend bili su na dva izleta. Prvi je bio na Dilj gori gdje su se susreli planinari, pjesnici i slikari na Sovskom jezeru, dok je manji dio našičkih planinara posjetio Požešku goru. Prošli vikend smo bili gosti Požeške gore koja nam je podarila lijepo vrijeme u svojim poznatim i nepoznatim predjelima. Izlet smo započeli na kraju malog sela Brestovac podno padina Požeške gore.

Dogovor za Papuk smo ostavili za neki drugi puta radi višeg cilja, a taj je susresti se negdje na Slavonskom planinarskom putu s našim herojima snage volje i duha Nikolina i Ante Tomić koji su prethodnu noć pregazili Psunj i slijedila im je Požeška gora. Na startu samo dvoje naših planinara pa smo zato pojačali tempo i već za 1:30 h bili na Maksimovom Hrastu umjesto 2:15 h koliko je predviđeno.

Dobar tempo za dužu pauzu na Maksimovom Hrastu, drugom najvišem vrhu Požeške gore. Susrećemo grupu planinara iz Vinkovaca na vrhu. U jednom nas trenutku na vedrom nebu prati i duga, poseban i neobičan prizor za poseban dan i susret kojeg smo željno iščekivali. Nastavljamo SPP-om prema Kapavcu strmo se spuštajući i prelazeći potok lutamo dobrih pola sata. Unatoč Oruxu, markacija gotovo i nema pa je ulaz u šumu gotov nemoguć. Poslije spusta slijedi uspon i ubrzo smo na hrptu Požeške gore i Kapavcu, najvišem vrhu kojeg obično posjećujemo zimi. Gotovo točno u minutu nakon što smo došli na Kapavac, dolaze i Tomići. Susret emocija i oduševljenja s obje strane. Razgovor, odmor i fotografiranje i druženje u hodu te povratak nazad za Helenu i mene, a nastavak puta za Tomiće dalje prema Klikunu.

Rastajemo se na raskrižju puteva i vraćamo prema Brestovcu. Ugodnih 22 km i lijepi trening. No, što je to u usporedbi s onim što Tomići prolaze. Nikolina i Ante se javljaju večeras iz doma Đuro Pilar u Slavonskom Brodu. Današnji dan bio im je sedmi dan na SPP-u. Prešli su veći dio Krndije, Papuk, Psunj, Požešku goru i još malo, samo malo ih dijeli da uđu među nekolicinu ljudi koju su u dugogodišnjoj povijesti prošli cijeli SPP odjednom. Kako bi Drago Ćosić rekao: “Pred vratima raja.” Prala ih je kiša danas veliki dio puta, promrzli su, umorni, prolazili su kroz šikare, gustiš, svakakve puteve, ali se ne daju. Još im ostaje samo Dilj gora i evo ih na Boroviku, a onda naša Londžica, mjesto s kojeg su počeli. Preko trnja do zvijezda!

VEZANI TEKSTOVI
14/05/2019

Stazama pjegavih daždevnjaka po Ivanščici

Suvremeni njemački filozof Ernst Bloch rekao je davno da loše putovati znači kao čovjek ostati pri tome nepromijenjen. Takav putnik samo mijenja okolinu ne mijenjajući s njom i samog sebe. Ova rečenica objašnjava razlog planinarskih putovanja i izleta jer teško da bilo koji izlet, pohod i boravak u planinama ne mijenjaju čovjeka u svakom smislu.

Prethodni vikend posjetili smo Hrvatsko Zagorje i neke od najviših vrhova Panonskog bazena na planini Ivanščici koja iako naizgled plahog imena, krije mnoge zanimljive i nimalo lagane staze. Izlet se trebao održati ranije, ali nas je kišni travanj zaustavio u naumu da je upoznamo prije. Ni ovoga puta prognoza nam nije bila naklonjena, ali vođeni onom starom da nema lošeg vremena, nego samo loše opreme, šestorica „Krndijaša“ spremno su dočekala planinske oglede i vremenske (ne) prilike. Početak i ulazak u podnožje Ivanščice i vrlo brzo smo izgledali kao izgubljeni Minotaur u labirintu. Neobična sela i raštrkanost putova u početku su nam pravili problem. Kamo krenuti, a ne izgubiti se bilo je pitanje bez pravog odgovora.

Da nije bilo navigacije, vjerojatno bismo puno duže tražili domaćina. Selo Juranščina je malo pitoreskno selo koje nema puno stanovnika i kuća, ali su one razbacane na sto raznih strana i umrežene uskim uličicama gdje se zaista teško snaći ako nisi domaći čovjek. Unatoč tome, brzo smo našli domara naše planinarske kuće koja će nam biti dom idućih dva dana i uputili se makadamskom cestom u planinu. Pogledi su nam usmjereni na zagorske kleti i baš si mislimo kako bi bilo dobro kušati koju kupicu vina prije početka pohoda. Dok smo čekali dvojicu zagrebačkih Našičana da nam se priključe, domaćin jedne kleti kao da nas je čuo.

Pojavio se iznenada i odveo nas u carstvo svojeg podruma gdje su kriju kapljice koje griju dušu i tijelo. Počastili smo se i nazdravili domaćinu, ali put nas je nosio dalje prema našem odredištu, Belecgradu. Put do Belecgrada je šumska cesta natopljena dugotrajnim kišama pored koje potok Brana urezuje impresivne kaskade i hrani bogatstvom pitke vode planinu i njene stanovnike. Na proplanku šume, u nizinskom dijelu skrivena je drvena kućica koja izgleda kao da je iz bajke. Uređena lijepo za prihvat planinara i izletnika estetski privlači izvana, a ne zaostaje izgledom niti iznutra ima apsolutno sve što je potrebno. „Aklimatizirali“ smo se na naš novi dom i krećemo s upoznavanjem Ivanščice.

Krećemo s otprilike 350 mnv i čeka nas više od 700 metara visinske razlike do vrha. Kišica rominja i zamagljuje vidik na našu kućicu. Uspon počinje vrlo strmo, ali markacije su zato odlične. Staze su prošarane žuto- crnim bojama čuvara kišne Ivanščice, pjegavim daždevnjacima koji nam poziraju i kao da zovu da krenemo za njima. Nikada ih nisam toliko vidio, ali ovo vrijeme im zaista pogoduje. S lijeve strane s nalazi se utvrda Belecgrad, jedna od srednjovjekovnih impresivnih gradina koja čuva povijest, sadašnjost i budućnost ovih krajeva. U dobrom stanju obzirom na vremenski odmak ponosno čuva razne legende i priče iz davnina. Dobro utvrđeni i gotovo neosvojivi grad za neprijatelja na vrlo nepristupačnoj stijeni, a i sam uspon je otežan. Mi ulazimo u utrobu planine i penjemo se uskim stazama. Pogled nam ne seže daleko. Sve je obavijeno gustom i debelom maglom.

Sve je puno zelenila, a od faune nam se i dalje nude samo daždevnjaci. Stabla su natopljena kišom, a vegetacija je sasvim drugačija nego na našem slavonskom gorju. Pokraj uskih staza kao da nema ničega, kao da smo na kraju svijeta. Ne znamo što nam je pod nogama, ali budući da dobivamo na visini i ukazuju se pojedine kamene galerije, nije teško pretpostaviti da smo zarobljeni strmim liticama. Inače su južne padine Ivanščice blaže i prohodnije od sjevernih, ali šuma teško diše kao i mi pa uspon nije lak. Čekajući pokoju zraku sunca, penjemo se do vrha Babin zub. Prolazimo kroz stjenovite ukrase Zagorja koje kao da nam žele poručiti da nismo tako daleko od alpskih prizora.

Priželjkujemo otvaranje vidika i rajske prizore doline i okolnih planina, ali vremenska prognoza je bila točna i naoblaka ne prolazi. Čudljivi i kišni svibanj se nastavlja. No, nije uvijek stići na vrh samo cilj u planinarenju. Još je važnije upoznati planinu i postati dioni-kom uživanja u svakom djeliću koji nam nudi bez obzira na vremenske prilike. Planinari prolaze sve vremenske uvjete i svako godišnje doba pruža neku drugačiju sliku. Sve je stvar doživljaja i predodžbe naših osjetila, a planinske slike i prizori su za svakog od nas različiti i u tome jest bogatstvo i ljepota planinarenja. Ipak, naša složna ekipa bila je spremna na sve uvjete. Kako kaže John Locke, engleski empirist da nema ničega u osjetilima što prije toga nije bilo u razumu.

Relativizam osjeta čovjek si treba kao razumno biće protumačiti kao svu ljepotu života, a pogotovo se to odnosi na sve ono što iskonsko i prirodno što čuvaju još planine i vrhunci nad nebom. Kako je davno zapisano i rečeno: “Kako da te zagrlim, o silna prirodo!” Zaista, treba iskoristi svoje vrijeme za upoznavanje i život s prirodom, a planinarenje je idealni medij za to. Nakon otvorenog prostora koji se poput polja otvara u planini, uslijedio je uspon na hrbat planine i smjene šumskih prizora s kamenitim stazama. Pred nama je vrh Belige koji je okružen gustom vegatacijom. Put nas dalje vodi hrptom gotovo sve do vrha. Još malo gore pa dolje, spust pa uspon i evo nas na vrhu. Žalimo jedino što ne možemo vidjeti sjevernu stranu planine i vidike do Mađarske i slovenskih Alpa za lijepog vremena koji se ocrtavaju na obzoru.

Dva i pol sata uspona natjerala su nas da odmah pohitamo u dom na okrjepu. Pasarićeva kuća nudi izvrstan planinarski grah koji je po preporuci raj za nepce. Odmaramo u ugodnom ambijentu doma bez odlaska na razglednu piramidu koja se izdiže u magli. Dom je prazan zbog kiše koja je mnogima poremetila planove, ali mi se ne damo. Za spust odabiremo strmu padinu, ali puno kraću koja nas vodi direktno do Belecgrada. Kiša postaje neumoljiva i sve više pojačava pa smo požurili do odredišta. Hladno je kao da je jesen, a šuma diše i isparava natopljena dugotrajnim oborinama. Atmosfera među nama očigledno je splasnula, ali znali smo da nas uskoro čeka nagrada i toplo ognjište. Ubrzo smo se spustili do kućice iako je spust bio naporan zbog svladavanja velike visinske razlike u malom vremenskom periodu.

Oblaci su u šumi stvorili dojam prividnog mraka kao da je dan na izmaku. Sreća je nastala kada smo konačno ušli u kuću i ugrijali se kraj vatrice. Neki su još otišli istražiti kanjon potoka Brana i zidine Belecgrada. Iz toga nastaju sjajne fotografije podnožja planine. Uslijedio je odmor u toplom domu, druženje i razgovor do noćnih sati. Drugi dan trebali smo do Oštrcgrada, kontrolne točke Hrvatske planinarske obilaznice i također srednjovjekovne utvrde. Ujutro nas je dočekala snažna kiša i snijeg. Odlučili smo da ne bi bilo pametno da uputimo u planinu i da će nas Oštrcgrad ipak morati pričekati neki drugi puta. Treba znati odustati na vrijeme.

Spremamo se, pozdravljamo s domaćinima i rastajemo s nekim članovima te polazimo put Našicama. Vrijeme nas prisiljava da odustanemo od turističkog obilaska Varaždina pa smo već poslijepodne u svojim domovima. Ivanščicu treba posjetiti i to s nekoliko strana pa ćemo je sigurno opet vidjeti. Njezina raskoš i ljepote planinarskih staza ishodište su brojnim planinarima i ona je jedna od najposjećenijih planinarskih destinacija u zemlji. Definitivno će nam izlet ostati u lijepom sjećanju s prizorima koji su nam se ure-zali u pamćenje i koji nam ostaju poticaj za daljnje upoznavanje planinskih vrhunaca diljem Lijepe naše i šire.

Umor prolazi, a zadovoljstvo ostaje!

Hrvoje Tržić, organizator i vodič izleta

VEZANI TEKSTOVI
image_pdfimage_print