Utorak, 22. Svibanj
Sjećam se, može se reći, od prvih dana svog života! Našičani, sportaši i rekreativci sanjali su sportsku dvoranu. Više od 30 godina san se konačno ostvario. Ulaskom u novi milenij, najljepši kontinentalni mali grad ( do 20 000 duša ), konačno je dobio svoju školsko-sportsku dvoranu, OŠ Kralja Tomislava. I danas kad se sjetim samo početka radova, pa podizanje zidova, postavljanje krovne konstrukcije… i kao završna ekstaza svečano otvaranje, naravno od strane neizostavnog političkog establišmenta, čovjeka i zaljubljenika u sport obuzme toplina oko srca. Tko čeka dočeka!!!
I to ne bi bilo toliko zanimljivo da naš grad, naš dugogodišnji san, nasušno potrebna sportska arena, nije imala višestruko ceremonijalno otvaranje i višestruku ekstazu.. Ne, nije riječ o dvije ili tri nove dvorane. Na jednom te istom objektu pojavila se poplava zaslužnika koji imaju pravo predstaviti nam milenijski projekt kao njihov. Valjda su pojedinci uzeli sebi za pravo graditi si spomenik na grbači poreznih obveznika. Tako je otvorena dvorana bez uporabne dozvole, zatim sa uporabnom dozvolom ali od strane onih pravih… tko broji i tko se sjeća al' moguće je da se otvarala i treći puta… na podsmjeh sportske i ine javnosti.
Nije prošlo puno vremena, doživjeli smo još jedan veliki trenutak i veliko otvaranje još većeg sportskog terena za tako kratko vrijeme! Od ogromnog značaja i popularnosti!
Naime, da se tadašnje teško stvaralaštvo dogodilo nekom drugom gradu - ustvari bilo kojem drugom, samo ne našem - posljedice bi se vjerojatno manifestirale na znatno prozaičnije načine; sportski novinarski jurišnici u svojim bi izvještajima vjerojatno sa naramkom pridjeva i uskličnika preplavili sredstva javnog priopćavanja, glavni protagonisti bi tog trenutka postali svjesni svog potencijala da bi za koji tjedan treba početi tražiti drugi posao. Jer iza nedavno otvorene dvorane niknuo je još jedan sportski hram, sportsko bojno polje – igralište za badminton!!! Grandiozan projekt osmišljavan godinama. Koliko je samo tinte potrošeno na pisanje projekata, planova i elaborata za ovakvo postignuće??!! Neprospavanih noći, potrošenog vremena i novca… Samo otvaranje bilo je veličanstveno! Spektakl koji Našice dugo neće ponovno vidjeti i nikada zaboraviti. Zar se ne sjećate brojnih turnira, badmintonskih Grand slamova, omasovljenog interesa za ovaj odnedavno olimpijski sport?! U trenu je nastala euforija. Na samom otvaranju i prezentaciji, da nam se pokaže kako to treba izgledati, otkriti pravila same igre, čak i uz vjetar koji je nemilice puhao, neobično jako za to doba godine ( iza dvorane na tom mjestu inače stalno puše vjetar ), protagonisti ovog dostignuća uspjeli su odigrati pokoji ( politički ) poen.
Nakon toga, za najviše mjesec-dva, ondašnja je svita otišla u predjele opće športske povijesti, te bi se ponekad - vjerojatno svake četiri godine - izvlačila iz naftalina kao usputni podatak u rubrici 'najveće pobjede i dosezi galvaniziranih dušebrižnika sporta'. Tako bi to vjerojatno izgledalo da su fantazisti uspjeli u svom naumu. Međutim, veliki je projekt neslavno propao, a u tom slučaju, razvidno je, špekulacije o mogućim posljedicama poraza nadilaze sferu poimanja sporta kao bezazlene masovne društvene zabave. Umjesto toga, kontekst je znatno opipljivije naravi; on obiluje 'lažnim idealistima, pričama o 'jednom prošlom vremenu kada je raditi u sportu i za sport bila hvale vrijedna i poželjna volonterska čast, bez pobiranja bila kakvih poena'.
Prošao je božićni turnir, malonogometni! Svojim čarima obasjan još jednom uspješnicom vapi za nastavkom ove tradicije. Mali nogomet popularan i prihvaćen može se igrati, u turnirskom, organiziranom obliku samo zimi. Jer ljetni nemao gdje igrati! Nekad popularni Partizan srušen je, jedini adekvatni vanjski teren za ovu vrstu zabave. Drugi nemam a kad ćemo ga imati…??? Gradovi u okruženju imaju terene s umjetnom travom, rasvjetom, tribinama… A gdje je naš? Ipak, na kraju, kada se cijela ova travestija svede na jedan jedini poučak, uvijek ostaje 'utješni' detalj: Mi smo imali badminton polje!!!
Umro je Partizan! Starije generacije zasigurno će se sjećati turnira na Partizanu, starom gradskom igralištu u Sokolskoj ulici. Bilo je to 'zlatno doba' našičkog hakla. Uostalom, jedino što smo imali za priredbe slične božićnom turniru. Elitna postrojbe strukovnih subjekata valjda imaju jednu 'nesvjesnu' misiju - prevenciju ulaska bilo kakvog oblika razuma u javne gabarite gradskog i općinskog športa! Jer ako imamo dvoranu, što će nam vanjski tereni?
Partizana već odavno nema, a vi se vjerojatno pitate zašto sam se u ovom tekstu dotaknuo jednog takvog, davno zaboravljenog igrališta. Mogao bih kazati da je ovo pisanje reakcija na autentičnu zaraznu bolest koja već godinama tamani građane uz dijagnozu kolektivne amnezije, na jednu od većih posljedičnih sramota naše sportske infrastrukture ipak podsjećam iz nadasve drugačijih pobuda! Samo poradi jednog hipotetskog pitanja; kako bi izgledalo da se oni koji su zaduženi za amaterski sport i infrastrukturu konačno počnu baviti stvarnim problemima?? Još bitnije, bi li na kraju dirljivog i eventualnog odgovora mjerodavni imali neku vrst 'ekskluzivne' katarze?
Upravljanje športskim objektima zahtjevan je i ozbiljan posao. Ali ih prije upravljanja treba izgraditi. Izgradimo ih, ako treba i omraženim radnim akcijama, samo ih izgradimo. Neka ih otvaraju svi općinari i načelnici, predsjednici i gradonačelnici, otvarajte ih gospodo svake godine… samo ih izgradite! Ili nam dajte da ih izgradimo. I otvorimo, svi zajedno!
(Tekst: Igor Tonković)
