FILMOFILIJA - Footloose 2011 – plesni remake

Nedjelja, 30 Listopad 2011 20:33

(Ovaj tekst je pročitan: 9102 puta)

kolumna_filmovilija_1

Moj osvrt na ovaj film zapravo će poslužiti kao preporuka za neke sasvim druge filmove sličnog žanra, a po mojem mišljenju gledljivije. Prije preporuke moram objasniti svoj stav prema filmovima žanrovske jednodimenzionalnosti.

113 minuta

Redatelj: Craig Brewer

Scenaristi: Dean Pitchford, Craig Brewer

Glumci: K. Wormald, J. Hough, D. Quaid, A. MacDowell

Kao što su gledatelji grčke tragedije točno znali da se na sceni mora pojaviti junak koji će kao žrtva vlastite nesretne sudbine imati tragičan završetak, tako mi danas znamo da od romantičnih komedija i akcijskih filmova ne možemo očekivati ništa što bi prelazilo granice samog žanra. S vremena na vrijeme se dogodi kakav inovativniji scenarij, humorističniji humor, nova tehnologija u službi fantastičnije akcije, dobar odabir glumaca i relativno uvjerljiva priča, međutim, klišeji su neizbježni. Bez klišeja to jednostavno ne bi bio žanr kojim smo odlučili „odmoriti mozak“. I tu se ne treba zavaravati, ti filmovi služe upravo za odmaranje mozga, jer ne predstavljaju izazov niti su tu da iznenade nekim posebnim obratom. Međutim, postojalo je vrijeme kada nisu još sve priče bile ispričane, kada su glumci bili probraniji i kada se filmovi nisu „štancali“ znajući da će zarada biti ostvarena bez obzira na kvalitetu. Tada su romantične komedije bile jednako bajkovito klišejizirane, ali su bile prve, rjeđe, stoga i kvalitetnije.

Glazba i ples u filmu su u kombinaciji s romantičnom radnjom od prvih početaka zvučnog filma tvorili uspješnu simbiozu. Uglavnom su radnja, scenarij i gluma trpjeli u kvaliteti ne bi li se pokazao glazbeni broj. Međutim, kada se radi o romantičnoj komediji, akcijskom filmu, ili u ovom slučaju plesnom filmu, jasan je razlog zbog kojeg se odlučujemo odvojiti vrijeme za takvu projekciju.

Ovaj dugačak uvod nas dovodi do jednog plesnog filma koji se ovih dana prikazuje u kinima, a namijenjen je suvremenoj publici. Riječ je o filmu naziva Footloose. Zašto ističem suvremenoj? Taj je ovogodišnji film remake filma iz 1984. godine istog naslova.

Remake. Popularna atrakcija Hollywooda za koju se u zadnje vrijeme često odlučuju producentske kuće u želji da ožive stari film novim generacijama, prikažu staru dobru priču boljim kamerama i drugačijim i novim filterima, boljom tehnologijom uopće ili da jednostavno zarade na provjerenoj priči jer im nedostaje maštovitih ideja koje bi donijele zaradu. Bilo kako bilo, kina vrve remakeovima. Međutim, kada je riječ o remakeu filma koji je citiran bez ikakve promjene u radnji, scenariju ili soundtracku u odnosu na original onda moram priznati da ne vidim smisao snimanja.

Footloose, 2011. je upravo takav film. Originalnu postavu Footloosea, 1984 predvodi Kevin Bacon koji je dostojno kolumna_filmovilija_2 utjelovio buntovnog gradskog dečka koji dolazeći u gradić Bomont, gdje su zakonom zabranjeni ples, alkohol i slične aktivnosti, pokušava uvesti promjene za svoju generaciju maturanata smatrajući da će cijeli grad osloboditi od konzervativnosti i nazadnosti ako samo zaplešu maturalni ples. Priča je inspirirana stvarnim događajima prema kojima je u gradu Elmore u Oklahomi gotovo 100 godina bio zabranjen ples, sve do 1980. godine kada je organiziran prvi maturalni ples. Tako je stara verzija ovog filma mogla biti donekle uvjerljiva čak i uz tipične romantične hollywoodske klišeje (Ren se zaljubljuje u lijepu buntovnu pastorovu kćer čiji je pak brat poginuo u automobilskoj nesreći nakon povratka s plesnjaka). Misija našeg junaka je osvojiti djevojku, pridobiti oca i ples će biti zagarantiran. Međutim, 1980. i 1984. takav je scenarij mogao proći. Mogli smo se uživjeti u gradić kojemu zakon diktira kulturni razvoj: glazbu (vladavina kaseta koje su preskupe), književnost (aludiranje na Orwellovu 1984.) i slobodne aktivnosti u obliku plesa. Prezentirati ovakav scenarij u današnjici Interneta, tehnologije (Ren donosi ipod, a pastor se žali na nehumane bankomate), opće dostupnosti, u „Land of the Free“ Americi, ipak je pomalo nerealno.

Već sam spomenula da smo glazbenim i plesnim filmovima naučili oprostiti površnost radnje i lošu glumu, ali zauzvrat ipak očekujemo barem nešto; u ovom slučaju dobre plesne scene i izvrsnu glazbu. O radnji je ponešto već rečeno. Gluma je po mom mišljenju puno bolja u originalu, jer je i sam film uvjerljiviji kao drama u sivkastim bojama 80-ih godina. Redatelj C. Brewer je odredio u kojem će smjeru ići njegov remake kada je za glavne glumce angažirao dvoje plesnih profesionalaca (J. Hough u ulozi Ariel i K. Wormald kao Ren), a u zaleđe im stavio dvoje poznatijih glumaca u ulozi Arielinih roditelja (D. Quaid i A. MacDowell). Međutim, taj balans nije uspio. Baconov Ren ima više strasti i ozbiljnosti za okolnosti u kojima se nalazi, dok se Wormaldov Ren pokušava stalno smiješiti i držati pozitivnu atmosferu umanjujući dramatičnost radnje. Čak i solistička Baconova plesna točka ima više energije od virtuoznije Wormaldove. Jedino pak po čemu se lik Ariel ističe i u plesnom i u glumačkom smislu su prekrasne oči glumice J. Hough.

Novi Footloose bi mogao pronaći opravdanje za ponovno snimanje da je u ovo doba ekspanzije plesnih emisija, serija i filmova ostao dosljedan i pružio priliku plesačima koji su angažirani da zadive plesom, a ne lošom glumom. Međutim, u rijetkim trenucima kada bi im bila dana prilika da zaplešu, bilo solistički, bilo grupno, kamera je uspjela uprskati zadnji tračak nade, snimajući zasebno dijelove tijela, tek nakratko cijelo tijelo plesača, umanjujući time posao plesnih virtuoza.

Footloose, 2011. zato ne preporučam, osim ako mi želite dokazati suprotno, jer je original uvjerljiviji, u svom plesno romantičnom žanru. Novi film se nadobudno trudi biti dramatičniji, ali mu to ne uspijeva. Nažalost, ne uspijevaju ni plesne scene. Humor se temelji na istim scenama kao i u originalu, novost je u ubacivanju afroamerikanaca zbog etičke raznolikosti i probuđene američke svijesti, a umjesto utrke traktorima sada imamo akcijsku scenu utrke preuređenim školskim autobusima. Soundtrack je identičan starom koji je 1984. dva mjeseca držao prvo mjesto Billboardove ljestvice. Sada je zvuk samo malo sređeniji, uz pokoju obradu u ritmu i stilu. Izbačen je sintersajzerski zvuk, a bazna vodilja je bila u country stilu.

Da ovaj tekst ne bi bio svrha sama za sebe nakon kojeg ćete zaključiti da film ne treba gledati, odlučila sam zaljubljenicima ili budućim zaljubljenicima preporučiti filmove plesnog kaktera koje bi ipak trebalo pogledati, nakon što pogledate staru verziju Footloosea koja to, kao pionir među svim „Street Danceovima“, „Step Upovima“ i sličnim ostvarenjima, ipak zaslužuje.

Filmovi koji se po mojem mišljenju mogu pohvaliti izvrsnim plesnim scenama i ne tako lošom radnjom i glumom su Flashdance (1983), Footloose (1984), Dirty Dancing (1987), Center Stage (2000), Save the Last Dance (2000), Take the Lead (2006), Honey (2003), Step Up 2: The Streets (2008) i Dirty Dancing: Havana Nights (2004), a mjuzikli koji uz mnoge prekrasne pjevačke glazbene brojeve u sebi sadrže i fantastične plesne scene su, primjerice, Singin' in the Rain (1952), Seven Brides for Seven Brothers (1954), Fiddler on the Roof (1971), Hairspray (2007), Burlesque (2010) i Nine (2009).