Petak, 18. Svibanj
Apostol Pavao predstavlja izuzetan primjer jednoga istinskog kršćanskog obraćenika, čovjeka koji je upoznao i spoznao Krista i prihvatio ga za svoga Gospodina i Spasitelja. On svakako može biti uzorom svakome kršćaninu i primjerom evangelizacijske ustrajnosti, integriranosti razuma i vjere, pastoralne brižnosti i služenja Kristu. Stoga, govoreći o vlastitim ciljevima, poslovnima, životnima ili bilo kojim drugima, osvrnimo se na Pavlove ciljeve i njegova nastojanja i pokušajmo u njima pronaći možebitni uzor za vlastite životne ciljeve.
Tekst koji će biti u središtu ovoga kratkoga promišljanja pronalazimo u Poslanici Filipljanima 3,7-14 gdje čitamo: „Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem – ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj – da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu“.
Pavao kaže da je sve ono što mu je nekada predstavljalo cilj, postignuće, dobitak, odjednom prestalo biti takvim i počelo predstavljati gubitak, štoviše, otpad. On u biti ovdje predstavlja svoj vrijednosni obrat uzrokovan obraćenjem, okretanje fokusa od nečega što mu je bilo iznimno važno prema Kristu koji sve to zasjenjuje i radikalno mijenja sustav vrijednosti. Ne samo da je sve ono što je bilo poželjno, što je bilo dobitkom, postalo nevažnim, već čak i gubitkom i otpadom. Kako je to sad moguće, možda se pitamo. Što je nagnalo Pavla na jednu tako radikalnu, pa i neobičnu promjenu? Odgovor je jednostavan, a opet tako složen: Krist! Kad čovjek upozna Krista, kad se odluči podložiti njegovoj vlasti i vrijednostima koje on propagira, u čovjeku dolazi do promjene u vrednovanju i svjetonazoru. Nekadašnje vrijednosti, ciljevi, nade i htijenja postaju bezvrijednima i ispraznima. Razlog tome je upravo sam Krist koji je iznad svakog ljudskog nastojanja. On je uzrok te promijene koja započinje čovjekovim pozitivnim odgovorom na Božju milost i Kristov poziv, kao što to možemo vidjeti i u Pavlovom primjeru (Dj 9,3-6). Koji je tvoj sustav vrijednosti? Gubi li i u tvome životu sve svoju vrijednost zbog Krista koji je ultimativna vrjednota? Jesi li upoznao Krista i je li upoznavanje s njime i u tvome životu uzrokovalo promjenu? Razmisli o tome koji je tvoj trenutni najveći cilj i ima li on smisao kada ga usporediš s Kristom i njegovom vječnom slavom.
Spoznati Isusa Krista kao Gospodina za Pavla je ono najizvrsnije što čovjek može tražiti i dosegnuti i zbog kojega je vrijedno sve izgubiti. On odbacuje svoju prošlost, svoje religijske navike, tradiciju i nekadašnja dostignuća i ciljeve, svoj stari život, i ispruža se prema onome što je ispred njega: vječni život. Sva naša ljudska ovozemaljska dostignuća i zacrtani ciljevi mogu biti tako bezvrijedni, prolazni i propadljivi ako svoj kraj i ispunjenje nemaju u vječnosti. Štoviše, uistinu mogu predstavljati gubitak ako nas sprječavaju steći Krista i u njemu se naći, kako to Pavao kaže. Stoga, ponavljam, preispitajmo još jednom koji su naši ciljevi, kuda oni vode i jesu li uistinu vječnoga karaktera ili su tek nešto što je prolazno.
Za Pavla je spoznaja Isusa Krista dostignuće koje nadilazi sve druge ciljeve i bez kojeg su sva ostala dostignuća i ciljevi uzaludni i bezvrijedni. Spoznati da je Isus Krist ono što mi je istinski potrebno u životu osoban je i izravan doticaj s Kristom. Upoznati Krista znači prihvatiti njega kao svoga Gospodina i prihvatiti novi sustav vrijednosti koji on donosi. Ovdje se radi o najvećem mogućem zajedništvu dvije osobe, čovjeka i samoga Boga. Treba li čovjeku išta više od toga? Ima li uopće išta više ili veće od toga? Osobno, smatram da nema i da je svako ljudsko htijenje tek prolazno i krhko ako ne vodi ka Kristu i blagoslovljenom životu.
Također, iz teksta možemo vidjeti kako Pavao suprotstavlja svoju prošlu ljudsku pravednost, ljudske ciljeve i ljudski sustav vrijednosti sadašnjoj pravednosti koja dolazi od Boga, uzvišenim ciljevima i vjeri u Krista. On je shvatio da svojom religioznošću i svojom (samo)pravednošću neće doseći vječne i uzvišene ciljeve i da mu je potrebno obraćenje i obrat u vrijednosnom sustavu. Svi ostali ciljevi u tome trenutku postaju nevažnima, a ono jedino što je važno jest težnja i čežnja ka spasonosnoj Kristovoj pravednosti. Ljudsko (religiozno) samoopravdanje je nedostatno jer smo samo Božjom pravednošću opravdani i spašeni po vjeri, a to nije nešto što smo na bilo koji način zaslužili, već je to dar koji nam se nudi i koji možemo i trebamo primiti.
U biti, ako pobliže pogledamo ono što Pavao govori može se zaključiti da on u stvari identificira nekoliko međusobno isprepletenih dijelova novog u Kristu utemeljenog cilja. Prvo što je važno, a što je ujedno i prvi korak postizanja konačnog cilja, života vječnoga, jest upoznati Krista, o čemu smo već nešto i ranije rekli. Drugo što naglašava jest iskusiti snagu Kristova uskrsnuća. To znači iskusiti pobjedu nad vlašću grijeha i pobjedu nad smrću, biti uskrsnut u novi život. No, da bi do uskrsnuća došlo potrebno je imati udjela u Kristovim patnjama, dakle, biti zajedno s Kristom raspet i zajedno s Kristom umrijeti i uskrsnuti. Dakle, da bismo uopće mogli uskrsnuti moramo prvo umrijeti (suobličiti se njegovoj smrti); naš stari čovjek treba umrijeti, naše stare navike, htijenja i ciljevi moraju biti pokopani.
Apostol kaže da je daleko od toga da bi bio savršen, ali da nastoji da ga Krist u svakom pogledu usavršava i čini boljim. On je svjestan da u ovozemaljskom životu neće nikada biti savršen, kao što niti mi nećemo biti savršenima ma koliko god se vlastitim snagama trudili, već da će svoje savršenstvo dobiti tek u vječnosti kada ga Krist upotpuni i usavrši. On je svoj život u potpunosti okrenuo i predao novom, posljednjem i ultimativnom cilju: doseći nagradu uzvišenog Božjeg poziva, poziva na obraćenje, poziva na služenje i poziva u život vječni. To je ono što je za Pavla istinski važno, dok je sve ostalo nevažno ako nije ukorijenjeno u Kristu. Štoviše, pojedini ljudski ciljevi mogu biti smetnjom, pa čak i gubitkom, na putu prema vječnosti. Prema tome, preispitajmo svoje vlastite ciljeve. Jesu li oni uistinu toliko važni? Što ćemo postići kad/ako ih dosegnemo? A što ako ih ne dosegnemo? Razmislimo o svojim prioritetima, o svojem sustavu vrijednosti, što dobivamo s njima, a što gubimo. Usporedite ih u odnosu na Krista i budite spremni, ako je nužno, odbaciti ih ili preoblikovati, a sve u cilju i kontekstu spasenja i vječnoga života.
„Ne znate li: trkači u trkalištu svi doduše trče, ali jedan prima nagradu? Tako trčite da dobijete. Svaki natjecatelj sve moguće izdržava; oni da dobiju raspadljiv vijenac, mi neraspadljiv. Ja dakle tako trčim – ne kao besciljno, tako udaram šakom – ne kao da mlatim vjetar, nego krotim svoje tijelo i zarobljavam da sam ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao“ (IKor 9,24-27).
