Petak, 18. Svibanj
Je li kasna životna dob čovjeka, što god pod time podrazumijevali, prekasno vrijeme da bi čovjek promijenio svoja uvjerenja ili svoj način življenja? Može li netko cijeli život provesti živeći život bez ikakve vjere i religije, pa čak i u neprijateljstvu prema Bogu, i onda u jednom trenutku svoga života promijeniti svoje stavove? Je li na samrtnoj postelji već prekasno za tako nešto? Dakle, je li uopće moguće da se čovjek u jednom trenutku svoga života može radikalno promijeniti ili obratiti u vjerskom smislu značenja te riječi?
Ova pitanja su svakako ozbiljna pitanja, pitanja od životne važnosti, rekao bih čak i pitanja života i smrti, koja u sebi sadrže religijsko-teološku, ali i etičko-sociološku komponentu. Naime, pitanje je vjerskog obraćenja pitanje koje se primarno nalazi u sferi religije i vjerskih uvjerenja, ali ono neminovno povlači i pitanje je li obraćenje te određene osobe, primjerice na koncu svoga života koji je do toga trenutka življen u nekakvom prijeziru spram religije ili koji je pak nećudoredno življen prema standardima religije koju dotični pojedinac u tom trenutku prihvaća kao svoju, kao takvo pošteno, iskreno, istinsko ili čak i etički prihvatljivo? Netko će na ovu dilemu odgovoriti pozitivno, a netko negativno. I upravo je negativno poimanje ovoga problema razlog pisanja ovoga teksta.
Moram odmah naglasiti da se ovdje nećemo baviti konceptom takozvanog „preobraćenja“ jer mi se čini da on na neki način ima negativne konotacije, jer obično podrazumijeva napuštanje, promjenu ili zamjenu dotadašnje vjere ili religije, možda čak i vlastitih tradicionalnih naslijeđenih vjerskih uvjerenja, nekom drugom vjerom ili religijom, što nije nešto što je uvijek prihvatljivo od strane većinske okoline u kojoj se pojedinac nalazi. Prema tome, izraz koji ćemo koristiti i koncept kojim ćemo se baviti jest „obraćenje“. Obraćenje nije nešto što nužno podrazumijeva trenutak promjene naslijeđene vjeroispovijesti, odnosno, vjeroispovijesti u kojoj sam rođen, već se primarno odnosi na trenutak u kojem pojedinac svojim razumom i srcem istinski prihvati svoju vlastitu vjeroispovijest, ma koja god ona bila. Ovdje naravno govorimo o kršćanskom obraćenju koje je svojevrsni nadnaravni trenutak ili proces u kojemu se pojedinac potaknut vanjskim ili unutarnjim poticajem (Duhom Svetim) odlučuje „obratiti“, odnosno, okrenuti svoje srce, volju i misli prema Kristu i njegovom križu koji je u središtu kršćanstva. Dakle, obraćenje podrazumijeva mijenjanje vlastitih životnih prioriteta i ciljeva, u središtu više nije čovjek ili nešto materijalno i prolazno, već je u središtu Krist koji je izvor života. Obraćenje u praktičnom smislu znači živjeti prema onome što je Krist naučavao, slijediti njegove zapovijedi, služiti njemu i njegovoj Crkvi. Dakle, pojednostavljeno rečeno, to je ono što se podrazumijeva pod obraćenjem, iako obraćenje nije samo to, već i puno više od toga, ali se nadam da će za potrebe ovoga kratkoga promišljanja i ovo biti dostatno objašnjenje.
Sada kada, nadam se, imamo barem osnovno razumijevanje obraćenja, možemo se pozabaviti daljnjim pitanjima koje smo postavili u samom uvodu. Dakle, kada se to čovjek smije, može ili treba obratiti? Sjećam se jednog kršćanskog traktata od prije mnogo godina koji je u obliku stripa pozivao na obraćenje. U slobodnoj interpretaciji i vlastitom sjećanju na traktatu je bilo nekoliko crteža. Na jednom je bila nacrtana beba i ispod nje je pisalo PREMLAD. Na drugom crtežu je bio nacrtan mladić okružen svojom obitelji, ženom i djecom, na kojoj je pisalo PREZAUZET. Na drugom je bio nacrtan pogrbljeni starac sa štapom na kojoj je pisalo PRESTAR. I konačno, na posljednjom je crtežu bio nacrtan lijes i na slici je pisalo PREKASNO. Iako je moje sjećanje na spomenuti traktat vjerojatno nepotpuno i manjkavo, mislim da je prenesena poruka jasna: nikada nije prekasno za obraćenje, a sve ostalo su samo izgovori koji vode u smrt! To je ujedno i moje mišljenje i moj odgovor na pitanje obraćenja. Uistinu, zanimljivo je kako, kada god nam je to potrebno, uspijevamo pronaći više ili manje dobre izgovore i opravdanja za stvari koje se tiču vjere: mladost, starost, zauzetost, neupućenost, (lažna) skromnost, bolest… Uglavnom uspješno pronalazimo razloge da izbjegnemo odlazak u crkvu, da ne budemo istinski praktični vjernici, da se ne molimo, da ne dajemo dobrovoljni prilog i slično. Isto tako možda „uspješno“ odgađamo svoje istinsko obraćenje i nanovo rođenje kojim bi postali novim čovjekom i promijenili svoj život. Razlozi za odgađanje čak i nisu toliko važni, koliko su u konačnici pogubni, ma kakvi god oni bili.
Ono što me osobno rastužuje jest to da kada se netko obrati i kada to njegov život svjedoči, kada postane boljim čovjekom i revnim kršćaninom, bez obzira koliko godina imao i koliko mu je godina ili dana života preostalo, njegovi bližnji umjesto da se zajedno s njime i cijelim Nebom raduju, oni na to gledaju s prijezirom i podsmijehom govoreći o tome kako je iznenada taj dotični pojedinac počeo živjeti svetačkim životom, a do tada je živio svakako, samo ne sveto. Ponavljam, nije važno tko je kakav život vodio ako se istinski pred Bogom pokajao zbog svojih grijeha, iskreno tražio oproštenje od svih onih ljudi kojima je možda na bilo kakav način naudio i ako je promijenio način svoga življenja. Ako Bog više ne osuđuje tu osobu i ako je prihvaća kao svojega sina ili kćer, tko smo onda mi ljudi da sudimo i osuđujemo? Naprotiv, radujmo se poput dobroga oca kojemu se vratio izgubljeni sin jer je taj sin bio mrtav, a sada je živ (Lk 15, 32)! Prema tome, NIKADA nije kasno obratiti se i predati svoj život Kristu, ali je izuzetno opasno odgađati taj trenutak jer je smrt podmukla i nepredvidiva. Nekoga možda Bog na različite načine poziva na obraćenje jednom, dva, tri…pet puta. No, nekoga po svojoj volji možda poziva samo jednom. Možda je upravo ovaj tekst tvoj prvi i zadnji poziv… razmisli o tome, ali nemoj predugo da ne bude prekasno.
Sjetimo se samo razbojnika raspetog s Kristom koji je zbog riječi svojeg svjedočanstva i neizravnog priznavanja Krista kao Gospodina zadobio život vječni tek nekoliko sati prije svoje smrti: „Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: 'Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!' A drugi ovoga prekoravaše: 'Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini'. Onda reče: 'Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje'. A on će mu: 'Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!'“ (Lk 23, 39-43). Mislim da je to odgovor na pitanje može li se netko spasiti i na samrtnoj postelji, u posljednjim trenucima svoga života. Sudeći prema događaju na križu, zasigurno može. O tome kakva će nagrada biti u Kristovom Kraljevstvu za onoga koji je cijeli život proveo istinski služeći Bogu i za onoga koji se spasio u posljednjim trenucima svoje svijesti, dakle, hoće li biti jednaka ili će jedan biti na neki način više ili manje nagrađen od drugog, ne znamo. No, već i biti u tome obećanom Kraljevstvu dovoljna je motivacija, cilj i nagrada.
Prema tome, prijatelju, nemaš više izgovora. Čuo si Radosnu vijest spasenja, znaš da je Krist jedini Put, Istina i Život, on te (ponovno) poziva i ne vidim što te više prijeći da se obratiš i u potpunosti predaš svoj život Gospodinu. Sve dok si živ nije kasno, tek kada umreš onda je prekasno. Nemoj se zavaravati: pakao uistinu postoji i jedno je od mogućih odredišta tvoje duše nakon smrti…
„Upravo u taj čas dođoše neki te mu javiše što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: 'Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti'“ (Lk 13, 1-5).
Piše:Teolog mr.sc. Dalibor Kraljik - Kolumnist
Ostale kolumne: Metanoia
Najnoviju kolumnu možete pročitati u novom broju Slavonskog Oka koje izlazi u srijedu 5.10.2011.
