Petak, 18. Svibanj
18.5.2011. Jeste li ikada izgovorili nešto za što ste se kasnije pokajali? Jeste li ikada svojim riječima uvrijedili nekoga? Jeste li nekada nekoga ogovarali ili mu lagali? Je li vama netko nekada rekao nešto što vas je iznimno uvrijedilo, posramilo ili ražalostilo? Znate li da vas je netko nekada ogovarao ili da vam je nešto slagao? Nevjerojatno je koliko riječi nekada mogu boljeti više od udarca. Nevjerojatno je koliko boli možemo zadati drugima koristeći, ne oružje, šibu, bič ili batinu, već koristeći jezik.Pogledajmo što o tome „ubojitom“ organu čitamo u Božjoj Riječi u Jakovljevoj poslanici 3, 5-12: „Tako i jezik: malen je ud, a velikim se može ponositi. Evo: kolicna vatra koliku šumu zapali! I jezik je vatra, svijet nepravda jezik je među našim udovima, kalja cijelo tijelo te, zapaljen od pakla, zapaljuje kotač života. Doista, sav rod zvijeri i ptica, gmazova i morskih životinja dade se ukrotiti, i rod ih je ljudski ukrotio, a jezik – zlo nemirno, pun otrova smrtonosnog – nitko od ljudi ne može ukrotiti. Njime blagoslivljamo Gospodina i Oca, njime i proklinjemo ljude na sliku Božju stvorene: iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. Ne smije se, braćo moja, tako događati! Zar vrelo na isti izvor šiklja slatko i gorko? Može li, braćo moja, smokva roditi maslinama ili trs smokvama? Ni slan izvor ne može dati slatke vode“.
Uistinu, tako je malen taj ud (baš poput srca o kojem smo jednom prilikom promišljali), a može učiniti velike stvari – pozitivne i negativne. Recimo, banalno gledajući, da nemamo jezik ne bismo mogli verbalno komunicirati što bi zasigurno značajno otežalo suživot među ljudima. Da nije jezika ne bi bilo niti mnogih velikih govora, glazbe, pjesama ili pak propovijedi i širenja Radosne vijesti. No, da nije jezika ne bi bilo niti uvreda, ogovaranja, laganja, psovki i ratnih pokliča. Zaista, tako je malen, a može činiti tako velike stvari. Zato je jako važno u koju će svrhu biti upotrebljavan, jer i mala iskra može uzrokovati veliki požar. Neka vatra našeg jezika bude vatra koja će zapaliti oganj Svetoga Duha u nama i u drugima, a ne vatra koja će biti destruktivna i razarajuća po nas i naše bližnje.
Jakov uz to što kaže da je jezik vatra kaže i jednu neobičnu stvar, a to je da je jezik među svim udovima našega tijela u biti jedan nepravedan, pokvaren, opak i grešan svijet za sebe (!?). Moramo priznati da je to jedna prilično teška optužba na račun jednoga organa našega tijela. No, vidimo da je autor poslanice itekako svjestan što jezik može biti i što može učiniti ako ga se pogrešno koristi. Uostalom, vjerojatno je to i svatko od nas prije ili kasnije osjetio i na svojoj vlastitoj koži, zar ne? Jakov vidi jezik kao opasnost koja može uprljati cijelo tijelo, cijeloga čovjeka, ali ne samo to, već kao „zapaljen od pakla“ može zapaliti sav naš život. Pomalo neobičan izbor riječi i prilično zastrašujuće tvrdnje. Vjerujem da Jakov želi reći da nas često upravo jezik dovodi u grijeh koji prlja čovjekovu dušu, našega duhovnoga čovjeka, te da tu grešnost koju iz nutrine čovjekove osobe izražava upravo jezik rasplamsava pakleni oganj, odnosno, sam đavao, Tužitelj braće. A pakleni je oganj oganj koji uništava duhovnoga čovjeka i koji u konačnici može uništiti čovjekovu dušu. Zato je važno kontrolirati svoj jezik…
Koliko li je samo teško ukrotiti taj naš jezik. Kaže Jakov da čovjek uspijeva ukrotiti i pripitomiti sve poznate životinje, opasne zvijeri, neuhvatljive ptice, otrovne gmazove i životinje morskih dubina, ali da mu još nije pošlo za rukom ukrotiti vlastiti jezik. Kad malo razmislimo, čini se da je Jakov u pravu, jer još uvijek i danas naši jezici „pale šume“. Također, očigledno je da je to problem koji je odavno prisutan, pa je tako poznat i autoru ove poslanice koji je živio prije gotovo 2000 godina. Očigledno da niti nakon dva tisućljeća nismo napravili neke velike pomake u vještini kroćenja ljudskoga jezika kad su riječi ove poslanice još uvijek tako aktualne i za nas te kad točno znamo o čemu autor govori.
„Nitko od ljudi ga ne može ukrotiti“, što znači da ga samo nekako nadnaravno možemo obuzdati. Prema mome iskustvu, to jedino Duh Sveti može učiniti ako mu dopustimo da upravlja našim mislima, pa i našim jezikom. Sjećam se da sam se kao mladi kršćanin pitao što to imam u rukama da mogu upotrijebiti u službi Bogu. Nisam znao niti svirati, niti pjevati, niti kuhati, niti sam imao dar služenja, dušobrižništva ili molitve. Pomalo sam se obeshrabrio, ali sam znao da mora biti nešto što mi je Bog dao; vjerovao sam da ima nešto što „držim u rukama“ kao što je Mojsije držao svoj štap kojim je činio čudesa i vjerno služio Bogu. I u jednom trenutku sam shvatio: ono što „držim u rukama“ jest moj jezik! Kako to mislim, možda ćete se upitati. Pa, razmišljao sam da mi je Bog dao dar govora i jezik koji sam često koristio u službi paklenoga ognja; shvatio sam da taj jezik koji imam mogu i trebam upotrijebiti za nešto dobro, upotrijebiti ga u službi Bogu. I tako sam se odvažio stati pred ljude i govoriti im iz Božje Riječi i tako pokušati biti ne u službi paklenoga ognja, već u službi ognja Duha Svetoga. Nažalost, svoj jezik nisam još uvijek uspio u potpunosti ukrotiti, ali se uvijek nastojim pouzdati u Boga da mi u tome pomogne. Moja je molitva da pomogne svima nama, da na našem jeziku bude Božja Riječ i svjedočanstvo Radosne vijesti.
Neukroćeni jezik je „nemirno zlo puno smrtonosnog otrova“, nastavlja Jakov. Već smo ranije pročitali da je jezik zlo ili barem izvor mnogih zala, a prema autoru poslanice on je i pun smrtonosnog otrova. Ne mogu odoljeti a da ne istaknem da mi se čini da Jakov ovdje na neki način uspoređuje jezik sa zmijom otrovnicom. Uistinu, koliko samo otrova možemo prosipati svojim jezikom i kako jezik zna otrovno „ujesti“ drugu osobu. Nekada te rane znaju brzo zacijeliti, ali nekada ugriz zna biti smrtonosan i može zauvijek ubiti jedan odnos: prijateljski, ljubavni, bratski... Zato, neka nam Bog pomogne da tu čegrtušu u svojim ustima držimo pod kontrolom.
Ponekad se poput Jakova čudim nama ljudima kako u jednom trenutku možemo prosipavati verbalni otrov, trovati i ujedati svoje bližnje, a u sljedećem trenutku tim istim jezikom u crkvi slavimo Boga, molimo se i zahvaljujemo mu. S pravom se Jakov pita kako to da na ista usta može izlaziti i blagoslov i prokletstvo, slatko i gorko? Kako to da istim jezikom blagoslivljamo Boga i svoje bližnje i proklinjemo Boga i svoje bližnje? To nam se, braćo, uistinu ne smije događati. No, događa nam se zato jer smo grešni, jer smo (duhovno) slabi i jer zaboravljamo koliko naš jezik može biti destruktivan.
Neka nam Bog pomogne ukrotiti naš jezik, ali da bi to učinio i mi sami trebamo u tome surađivati. Primjerice, sljedeći puta kad poželimo nekoga ogovarati, proklinjati, psovati, lagati ili na bilo koji drugi način verbalno zloupotrebljavati naš jezik sjetimo se da time griješimo protiv svojih bližnjih i protiv Boga, sjetimo se da je to nešto što nas prlja iznutra i da je to nešto što je huškano od pakla i što Bogu nije po volji. Razmišljajmo i o tome da u trenutku dok mi nekoga ogovaramo, možda i nas netko na isti način nepravedno kleveće. Kada odlučite na nekoga sasipati sav svoj gnjev, sjetite se samo koliko to može biti razorno za tu osobu ili što bi bilo da su obrnute uloge. Ako svatko krene od sebe i počne malo paziti na svoj jezik, krotiti svoj jezik, vjerujem da će i općeniti međuljudski odnosi biti bolji, te da ćemo biti i bolji kršćani i bolji ljudi. Stoga, ako dok ovo čitaš znaš da si nekoga uvrijedio, ranio ili „ubio“ svojim jezikom, još uvijek nije kasno iskrenoga se srca ispričati i zatražiti oprost. Neka nam Bog svima zajedno da snage i u tome pomogne…
„Doista, tko želi ljubiti život i naužit se dana sretnih, neka suspregne jezik od zla i usne od riječi prijevarnih; zla nek se kloni, a čini dobro, mir neka traži i za njim ide: jer oči Gospodnje gledaju pravedne, uši mu slušaju vapaje njihove, a lice se Gospodnje okreće protiv zločinaca“ (1Pt 3,10-12).
