Petak, 18. Svibanj
24.4.2011. Ecce homo! Evo čovjeka! Riječi su to koje je rimski upravitelj Judeje Poncije Pilat uputio razjarenoj svjetini ukazujući na čovjeka kojeg su prisutni smjerali nedužnoga osuditi na smrt. Pred njima je stajao jedan čovjek, poseban čovjek, prije i nakon kojeg sličnoga bilo nije. Ponižen čovjek, išiban, u ranama, krvav, s krunom od trnja na glavi, zaogrnut grimiznim plaštem… Čovjek Isus iz Nazareta, tesar, sin Josipa i Marije. Ali ne samo to, već i čovjek Isus koji je Krist, Mesija, Pomazanik… U ovo uskršnje vrijeme prisjećamo se osobe, muke i spasonosnog djela Isusa Krista. Djelo koje je Isus učinio na križu promijenilo je tijek duhovnih i povijesnih zbivanja. Od utjelovljenja u kojem Bog silazi među ljude i ulazi u povijest čovječanstva do križa u kojem isti ti ljudi razapinju svoga Boga u središtu je zbivanja Isus Krist, Božji Sin. Djelo je to koje je izraz božanske bezuvjetne nezaslužene ljubavi prema stvorenome čovjeku, djelo koje svojim umom nećemo nikada moći u potpunosti razumjeti, ali djelo koje svojim srcem i vjerom možemo prihvatiti i poistovjetiti se s njime. Zadržimo se u ovome kratkome promišljanju samo na posljednjim danima Isusova ovozemaljskoga života, počevši od trenutka njegovog ulaska u Jeruzalem u kojem je dočekan s velikim, kraljevskim poštovanjem i dostojanstvom, zatim razmišljajući o njegovoj ponižavajućoj muci, mračnoj i naoko bezizlaznoj smrti te o slavnome i pobjedonosnome uskrsnuću, i pogledajmo (u) toga nevjerojatnoga čovjeka Isusa Krista…
Evo čovjeka, vidiš li ga kako ulazi u Jeruzalem okružen mnoštvom ljudi? Da, to je Isus iz Nazareta kojeg prate njegovi učenici i hodočasnici u grad. Jaše na magarcu, a ne na konju kako bi to pristajalo jednome kralju, jednome mesiji. Čudno je to da se tako ponizio da bi zajahao jednu takvu pomalo neuglednu životinju, iako je navodni kralj židovski. No, on je princ mira, onaj koji dolazi u miru i ljubavi, i tko svoje miroljubive namjere jasno pokazuje svojim jednostavnim i poniznim ulaskom u grad. Unatoč tome, silan mu svijet kliče, prostire svoje haljine i grane sa stabala pred njime i dočekuje ga kao Proroka, kao Mesiju, kao Izbavitelja. No, razumiju li uopće oni tko je uistinu taj čovjek kojega slave, od kojega tako mnogo očekuju i u koga polažu svoje nade? Razumijemo li ti i ja tko je taj čovjek koji jaše na magarcu? Kakva su naša očekivanja od njega?
Evo čovjeka, sjedi za stolom s dvanaest svojih najbližih učenika, suradnika i prijatelja. Sjedi za istim stolom s onima koje je najviše ljubio, s kojima je dijelio sve što je imao, u koje je imao najveće povjerenje… Pa ipak, jedan od njih će ga izdati. Isus je to znao i to je i rekao svojim učenicima, na što su se svi prisutni iznenadili i pojedinačno upitali da nisu valjda oni ti koji će počiniti to strašno djelo. Štoviše, pojedini su se zakleli da to ne bi nikada učinili, čak i ako bi to značilo njihovu smrt. Isus to sluša žalostan znajući da će se učenici na prvu nevolju razbježati, napustiti ga i ostaviti samoga. No, svjestan je da je to kalež koji on sam mora piti da bi se izvršilo djelo zbog kojeg je postao jednim od njih. I dok su blagovali, Isus uzima kruh, blagoslivlja ga, lomi ga i daje svojim učenicima. Kaže im da je to njegovo tijelo koje će se lomiti za njih i njegova krv koja će se proliti za njih. Učenici ga slušaju i možda nisu u potpunosti sigurni što to točno znači, ali šutke uzimaju kruh i vino, blaguju ga i nakon što su otpjevali hvalospjeve odlaze na Maslinsku goru. Vidiš li ga tamo za stolom? Gdje smo ti i ja? Sjedimo li s njime ili smo ga možda otišli izdati? Jesmo li svjesni o čemu govori? Jesmo li ti ja spremni otići s njime u smrt?
Evo čovjeka, vidiš li ga kako je žalostan, tjeskoban i usamljen, kako kleči na koljenima i moli u Getsemaniju? Svjestan je da se neminovno bliži trenutak s kojim će početi kraj njegove zemaljske službe i njegova života. Zna da mu slijede muke, patnja i užasna smrt i s pravom se boji onoga što je pred njime. Tri puta se vraća u molitvu tražeći Očevu volju. I svaki puta kad se vrati k svojim učenicima oni, umjesto da u molitvi bdiju zajedno s njime, spavaju. To ga još više žalosti i shvaća kako sve više i više ostaje sam u onome što mu slijedi… Uskoro dolazi Juda i licemjerno ga poljupcem izdaje. Učenici pokušavaju obraniti svoga učitelja mačem, ali ih Isus kori i sprječava u tome te se dobrovoljno predaje straži. I ponovno, njegovi ga prijatelji ostavljaju samog i bježe, i on ostaje u potpunosti sam u rukama onih koji ga mrze i koji su ga spremni ubiti. A gdje smo ti i ja? Molimo li zajedno s Isusom da ne padnemo u napast ili smo zaspali tamo pod smokvom? Jesmo li možda među razjarenom svjetinom koja je s toljagama i mačevima došla uhvatiti Isusa kao najvećeg i najopasnijeg razbojnika? Jesmo li i ti i ja ostavili Isusa i pobjegli?
Evo čovjeka, stoji pred židovskim Vijećem i narodom koji ga pokušava pod svaku cijenu optužiti i osuditi. Mnogi lažni svjedoci prilaze i optužuju, a on se niti jednom riječju nije branio. I u jednom trenutku progovara (ne)izravno potvrdivši da je Sin Čovječji koji će sjediti zdesna Sile Božje. Na to ga prisutni optužuju za hulu i nalaze povod za njegovo pogubljenje. Počinju ga pljuvati, pljuskati i udarati, rugajući mu se. Odvode ga pred rimskoga upravitelja Pilata gdje Isus ponovno ne odgovara izravno niti na jedno njegovo pitanje. Upravitelj sam kaže da je ovaj čovjek nevin i pravedan, ali ga ipak ne pušta na slobodu, već daje narodu na izbor – pravednik Isus ili ubojica Baraba? Narod se odlučuje za Barabu, a Isusa aklamacijski osuđuje na smrt. Pilat se gestom pranja ruku ograđuje od smrti ovoga čovjeka, no, unatoč tome, kao što jedna legenda kaže, danas se nalazi u najdubljem dijelu pakla gdje stalno pere ruke, ali su mu ruke stalno krvave. A gdje smo ti i ja? Jesmo li među lažnim svjedocima, među onima koji pljuju i psuju Isusa? Jesmo li možda među svjetinom koja glasno viče „Raspni ga!“ ili sa strane u suzama promatramo što to rade našem Gospodinu?
Evo čovjeka… da, to je Isus, isti onaj kojeg je narod tako slavno dočekao u svome gradu. Ne prepoznaješ ga s trnovom krunom na glavi, krvavoga lica, dok nosi teški križ na svojim bolnim od šibanja izbrazdanim leđima…? Što li je samo učinio da sada hodi ovim putem suza koji vodi do križa, a kojim su hodili samo najokorjeliji razbojnici? Zašto narod koji mu je klicao „Hosana!“ sada urla „Raspni ga!“? Upravo zbog tebe i mene, zbog naših grijeha. To je njegova optužnica, to je njegova krivica, to je njegova kazna. Gledaš ga kako teško hoda, izmučen, unakažen i ranjen. No, pogledaj mu u oči i vidjet ćeš ljubav, ljubav prema tebi, ljubav prema meni. Da, dok je hodao tim putem muke i smrti mislio je na tebe i mene. Vidiš li ga kako pada pod teretom naših grijeha, kako mu Šimun Cirenac pomaže nositi križ? Eno ga, pristigao je do Golgote, mjesta svoga raspeća, mjesta svoje smrti. Pogledaj kako mu probijaju zapešća i noge oštrim klinovima i podižu ga na križ. Prilaze mu ljudi i vrijeđaju ga, ismijavaju i pozivaju da siđe s križa, a on na to samo odgovara: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“. Satima je tako bio podignut dok njegova osamljenost nije dosegla svoj vrhunac u trenutku kad je i Otac odvratio svoje lice od njega i napustio ga. Zašto? Zato što su na njemu bili svi grijesi ovoga svijeta, tvoji i moji grijesi, koji su njega učinili grijehom. I u jednom trenutku, Isus u vapaju predaje svoj duh Ocu, nakon čega se zemlja potresla i posvjedočila da je ovaj čovjek uistinu bio Sin Božji. Položili su ga u grob, zapečatili mu grobnicu i prepustili ga tami. A gdje smo ti i ja? Jesmo li kod njegovog križa ili nas nije briga za samo još jednoga razbojnika u nizu po ničemu posebnome od drugih? Ismijavamo li ga ili plačemo za njime?
Nakon duge i mračne, ali slavne subotnje noći, svanulo je nedjeljno jutro. Nekako posebno lijepo i neobično obasjano suncem. Početak je tjedna, žene odlaze na Isusov grob pomazati Isusovo mrtvo tijelo. Koga oni to traže jer njegovog tijela nema? Grob je prazan! Krist je uskrsnuo kako je obećao! Evo čovjeka, stoji pred tobom u svoj svojoj uskrsloj slavi! Ako ne vjeruješ da je to on možeš ga dotaknuti, probati njegove rane i uvjeriti se. On stoji pred tobom, želi ti dati sebe i vječni život. Kakav je tvoj odgovor? Bježiš li od njega i skrivaš se misleći da si vidio nekakvu utvaru ili duha i ne vjerujući da je to uistinu uskrsli Isus Krist ili pak padaš do njegovih nogu i prihvaćaš ga kao uskrsloga Gospodina, svojega Spasitelja i Boga? Evo (bogo)čovjeka…
„Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: 'Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.'“ (Mt 28,17-20).
