Petak, 18. Svibanj
14.4.2011. Srce. Taj maleni mišić koji je zasigurno najvažniji organ ljudskoga tijela i organ bez kojega nema života.
Srce. Metaforičko središte svih ljudskih osjećaja bez kojega kao takvoga nema ljubavi. Srce. Središte tjelesne dimenzije čovjeka, ali i njegove metaforičke duševne (psihičke) dimenzije.
Govoreći o čovjekovom srcu neposredno govorimo i o njegovoj osobnosti, njegovim karakteristikama, manama i vrlinama. U jednome automobilu njegovo „srce“ predstavlja motor, u jednome kompjutoru to možda možemo reći za procesor, a u jednoj državi za njezin glavni grad. Dakle, kad budemo u daljnjem tekstu govorili o čovjekovom srcu, nećemo govoriti o srcu u anatomsko-medicinskom smislu, već o srcu u kolokvijalnom smislu kao središtu ljudske osobnosti i emocija. Jer, u konačnici, ni „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu“ (1Sam 16,7).
Hajdemo prvo vidjeti kakvo srce Bog ne želi. Svakako, Bog ne želi tvrdo i okorjelo srce. Što to znači? Rekao bih da je okorjelo srce prije svega srce koje je „zaraslo“ u korov grijeha, srce koje je zarobljeno grijehom i kojemu treba oslobođenje od spona grijeha. To je svako ono srce koje jednostavno ne može primiti sjeme Radosne vijesti, a i kad ono padne na njega bude zagušeno u korovu i trnju. To je srce koje je poput tvrde zemlje u koje dobro sjeme teško prodire, srce koje treba prvo „izorati“ da bi postalo mekše i samim time plodonosnije. Također, tvrdo srce je srce bez osjećaja, srce u koje teško dopiru osjećaji i srce iz kojeg teško proizlaze osjećaji. Razlozi tomu mogu biti različiti, ali ono što je prvenstveno važno jest da takvo srce treba biti smekšano da bi moglo primati i odašiljati osjećaje, pa i blagoslove. Jedina osoba za koju znam da uspješno može raščistiti i najokorjelije srce i smekšati i ono najtvrđe srce jest osoba Duha Svetoga i učiniti od našeg srca srce koje Bog priželjkuje i traži – meko i otvoreno srce. Izr 28,14 kažu: „Blago čovjeku uvijek bojaznu, jer čovjek okorjela srca zapada u nesreću“, dok Ez 2,4 govori o „sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca“. Sačuvaj nas Bože toga da budemo u Njegovim očima sinovima okorjela srca, jer ćemo sigurno zapasti u nesreću, a najveća nesreća koja nas može snaći jest da zbog svoga okorjeloga srca propustimo priliku vječnoga života. Nažalost, mi ponekad uistinu jesmo tvrdi. Bog nam želi govoriti, a mi ga ne želimo, niti ne možemo čuti, jer nas naša tvrdokornost sprječava u tome. A Isus Krist ne ulazi na silu u čovjekovo srce, a pogotovo ne u tvrdo srce u kojem nije dobrodošao. Stoga, neka nam Duh Sveti pomogne iskorijeniti korov grijeha i smekšati naše srce.
Nadalje, srce kakvo Bog ne želi da imamo jest licemjerno srce. To je srce koje je licemjerno prema ljudima, ali i licemjerno pred Bogom. Biti licemjeran znači govoriti, tvrditi i izražavati mišljenje drugačije od onoga što u stvari sami prakticiramo ili pak ne prakticiramo. U biti, ne možemo biti licemjerni prema Bogu jer Bog zna sve naše misli, ali možemo biti licemjerni prema ljudima, a pred Bogom. Gledajući u vjerskome smislu, kada naša usta govore jedno, a naša djela nešto sasvim drugo, to je licemjerje. Katkada usta govore ono što bi trebalo činiti, ali čine nešto sasvim drugo, dok katkada izvanjski pobožna djela koja činimo nisu u skladu s onime što je unutra, u srcu. Sam Gospodin Isus Krist nas je upozorio da ne budemo licemjeri: „Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti! Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti“ (Mt 6,1-6). Stoga, ne budimo licemjernoga, već iskrenoga srca.
Također, srce koje nije poželjno jest srce u strahu. U ljudskom je karakteru to da se nečega boji, da mu nešto izaziva strah u srcu. Vjerojatno najveći strahovi koji obuzimaju ljude našega vremena jesu strah od neimaštine i strah od bolesti i smrti. Strah od neimanja materijalnih dobara je vrlo učestao u našem materijalističkom dobu, jer ne biti materijalno dovoljno bogat možda govori o tebi da si neuspješan. Ovaj materijalistički strah je relativno opravdan zato što se može odnositi na egzistencijalno pitanje pukog preživljavanja na ovoj zemlji, što je na taj način povezano i sa strahom od bolesti i smrti, dok može biti i apsolutno neopravdan ako se odnosi na prekomjernu težnju za bogatstvom i bogaćenjem, jer se zasigurno svi oni kojima su nekakve neopipljive vrijednosti iznad materijalnih vrijednosti nikako ne bi složili s njegovom opravdanošću. Što se bolesti tiče, ona nas plaši zato što nas može oslabiti, hendikepirati, onemogućiti pa čak i ubiti, što je u biti neposredan strah od smrti. No, zašto se ljudi toliko boje smrti? Zato što se boje neizbježnog, nepoznatog, nečega neočekivanog. Posebice zato što nemaju sigurnost spasenja, nemaju vjere ili im vjera nije dovoljno čvrsta da bi bili sigurni da nakon smrti ipak nešto postoji, da postoji novi život. Samo je jedan način na koji možemo pobijediti taj strah, a taj je da se pouzdamo u Boga. Bog je onaj koji nas može osloboditi svakog straha, a posebice straha od smrti, jer je Isus Krist svojim uskrsnućem pobijedio smrt. Na nama je hoćemo li se pouzdati u njega, okrenuti svoje srce k njemu i dozvoliti da oslobodi naše srce toga i sličnih strahova.
S druge strane, srce koje je svakako poželjno jest hrabro srce. Čitajući biblijski događaj u 1Sam 17,40-53 vidimo malenoga Davida koji se svojim velikim i hrabrim srcem suprotstavlja divovskom Golijatu. Iako je David bio fizički neravnopravan, bio je duhovno nadmoćan, jer mu je srce bilo ispunjeno hrabrošću od Boga. David nam u biti predstavlja uzor na koji se možemo ugledati. Naime, svaki naš strah ili problem jest u najmanju ruku velik koliko i Golijat, dok smo mi u suprotstavljanju s njime mali, ako ne i manji, od Davida. David sigurno sam ne bi imao šanse protiv Golijata, ali je odvažnošću, hrabrošću i mudrošću koju mu je Bog dao porazio svojega neprijatelja. Prema tome, kakav god problem stajao nasuprot vas prije svega tražite Božje vodstvo i mudrost, zatim hrabroga srca, uz Božju pomoć, praćkom vjere oborite svoga neprijatelja. Jer, „ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ (Rim 8,31).
Srce koje Bog traži od nas je i iskreno srce. Iskreno srce je suprotnost od licemjernoga srca o kojemu smo ranije govorili. Boga ne možemo pokušavati prevariti, obećati nešto što u stvari ne mislimo ispuniti, govoriti nešto što u stvari govore naša usta, ali i što ne proizlazi iz našeg srca, jer Bog nas poznaje bolje nego što mi poznajemo sami sebe i zna kad smo prema njemu neiskreni i licemjerni. Stoga, uzaludno je i pokušavati biti neiskren prema Bogu. No, itekako možemo biti neiskreni prema ljudima, a to nije po Božjoj volji. Bog želi da budemo iskrenoga srca. Kada dajemo ljudima budimo iskreni, kada dajemo dobrovoljni prilog ili milostinju dajmo iskrenoga srca. Bilo u materijalnom, bilo u duhovnom, budimo iskreni. Vjerujem da je Bogu draže čuti svoje dijete koje je možda iz nekog razloga i iskreno gnjevno na svoga Oca, nego nekoga čija usta izvanjski daju slavu i hvalu Bogu, dok njegovi ili njezini postupci nisu u skladu s time. Stoga, nemojmo niti pokušavati obmanuti Boga. Također, što se našeg odnosa prema drugim ljudima tiče, trebamo im pristupati otvorenoga i iskrenoga srca. Kada bismo svi bili malo iskreniji, obazriviji i pošteniji jedni prema drugima ovaj bi svijet bio još i ljepše mjesto. Vjerujem da i tu postoji bojazan da će moja iskrenost biti zlouporabljena od strane onoga drugoga, ali znaj da i ako dođe do toga Bog ljubi srce iskreno (Ps 51,8) i unatoč svemu sigurno će te blagosloviti, a to je ono što je najvažnije.
I u konačnici, Bog traži od nas čisto srce. Biti čistoga srca, to je srce kakvo je po Božjoj volji. Imati čisto srce znači da je iz našega srca iskorijenjen sav onaj korov i trnje grijeha, da to nije tvrdo, već meko srce, te da je u njemu izrastao plod vjere. Također, imati čisto srce znači da u njemu prebiva i vlada Isus Krist, da su naše misli, osjećaji i postupci vođeni Duhom Svetim i Božjom voljom, te da naše srce kao takvo u potpunosti pripada Gospodinu. Ne možemo sami očistiti svoje srce, već jedino Duh Sveti to može učiniti, i spreman je učiniti svakome tko je to voljan primiti. Ako i ti želiš imati čisto srce, zamoli Duha Svetoga da to upravo sada učini i pusti Gospodinu Isusu Kristu da bude vladarom tvoga srca. Zapitaj se, razmisli i iskreno odgovori sebi i Bogu: Kakvo je moje srce?
„Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene! Vrati mi radost svoga spasenja i učvrsti me duhom spremnim! (Ps 51,12-14).
Piše:Teolog mr.sc. Dalibor Kraljik - Kolumnist
Ostale kolumne: Metanoia
