Petak, 18. Svibanj
1.2.2011. Odnos vjere i djela stalno je pitanje na koje kršćanstvo, ali i neke druge religije, pokušavaju dati odgovor
i pronaći pravu ravnotežu između njih. Što mi je činiti da budem spašen? Koliko dobrih djela trebam učiniti da bih ušao u kraljevstvo nebesko? Je li moja vjera dostatna za vječni život ili trebam i sam učiniti nešto? Mogu li me spasiti moja djela ili mi je za to potrebna i vjera? Čine li dobra djela dobroga čovjeka ili pak dobar čovjek čini dobra djela?
Biblijski tekst na kojem će se uglavnom temeljiti današnje promišljanje pronalazimo u Jakovljevoj poslanici 2,14-26 gdje čitamo: „Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: 'Hajdete u miru, grijte se i sitite', a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: 'Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru. Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću.' Hoćeš li spoznati, šuplja glavo, da je vjera bez djela jalova? Zar se Abraham, otac naš, ne opravda djelima, kad na žrtvenik prinese Izaka, sina svoga? Vidiš: vjera je surađivala s djelima njegovim i djelima se vjera usavršila te se ispunilo Pismo koje veli: Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost pa prijatelj Božji posta. Gledajte: čovjek se opravdava djelima, a ne samom vjerom. Ne opravda li se slično, djelima, i Rahaba bludnica kad primi glasnike i drugim ih putom izvede? Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva.
Iako se kroz niz zajedničkih biblijskih proučavanja proteklih tjedana još uvijek nismo pojedinačno bavili samim pitanjem vjere, ali ćemo o njoj nešto više svakako govoriti u nekoj od sljedećih kolumni, ovdje ćemo se baviti mjestom i odnosom kombinacije vjere i djela u našem (kršćanskom) životu. Htio bih da ovi reci budu poticaj i vjernima i nevjernima, jednima na djelovanje, drugima na vjerovanje.
Smatram da kršćanski život treba biti aktivan jer biti kršćanin nije nekakav pridjev, nešto deklarativno, nešto što samo označava pripadnost jednoj skupini ljudi, već biti kršćaninom znači aktivno živjeti, nositi i pronositi svoju vjeru. Božja je volja da mu služimo, da živimo život posvećen Njemu, ali svakako i da budemo aktivno uključeni u Njegov plan spasenja čovječanstva. Dakle, On nas treba i On nas želi upotrijebiti kao živo svjedočanstvo onima koji još nisu upoznali i istinski spoznali Krista kao svojega Spasitelja.
Prije svega, Pismo kaže da je vjera „imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“ (Heb 11,1). Dakle, vjera je nešto nevidljivo, ona uključuje nadu u nešto što nam je u ovom trenutku neopipljivo i nedohvatljivo, ona je uvjerenost da će se to priželjkivano ostvariti. Naravno, vjera o kojoj se ovdje govori nije bilo koja vjera, nekakvo pouzdanje u ljudske sposobnosti, već vjera u Boga koji je nad svime, koji je gospodar vremena i prostora. To je vjera koja je utemeljena na Njegovoj Riječi, vjera koja kaže da onaj koji istinski vjeruje ima život vječni (Iv 3,36).
Imati vjeru u stvari je Božja milost koju smo prepoznali u svome životu i na temelju koje smo odlučili staviti svoje pouzdanje u Gospodina. Vjera nas štiti od životnih okolnosti, štiti nas od nevolja pomažući nam lakše proći kroz njih i uvijek nas vraća na izvor nade, Isusa Krista. Gledajući to kroz duhovnu prizmu na temelju slike iz Svetoga Pisma (Ef 6,16) vjera je poput štita koji držimo ispred sebe. Naime, Zli odapinje svoje goruće strijele (nevolje, bolesti, probleme, iskušenja,…) prema nama, a na nama je da se od njih branimo. Ako nemamo nikakvoga štita, nećemo se od njih niti moći obraniti. Ako je pak naš štit malen još ćemo se nekako i obraniti, ali će nas zasigurno neka od strijela pogoditi i duhovno raniti. No, ako je naš štit velik bit će nas jako teško, gotovo nemoguće, pogoditi. Dobra je stvar u tome permanentnom duhovnom ratovanju da je uvijek blizu Onaj koji će nas podići, pomoći, zacijeliti naše rane i vratiti nas obnovljene u život. Istinska je vjera moćno oružje u našim rukama, jer naša vjera je vjera koja pobjeđuje svijet (1Iv 5,4). Imamo li je barem toliko koliko je gorušičino zrno? Također, trebamo se ozbiljno zapitati što nam vrijedi nekakva nominalna neaktivna vjera, vjera koja je mrtva, kako Jakov kaže? Koja korist od takve vjere? Može li takva vjera onda uopće biti plodonosnom i spasonosnom? Vjera mora biti očitovana djelima, a djela moraju biti očitovana u vjeri.
Govoreći pak o djelima, rekao bih da se prava vjera dokazuje pravim djelima. Ako smatramo da imamo vjeru onda se to mora i može vidjeti jedino u našim djelima. Istinska vjera „proizvodi“ dobra djela, iako vjera sama po sebi ostaje nevidljiva. Kada pogledamo Krista i njegovu vjeru i povjerenje koje je on imao u svoga Oca vidimo da je on svoje povjerenje u Oca, ali i nas, pokazao svojim djelima, posebice svojom mukom i odlaskom na križ na kojem je bio raspet za nas. Isus je izvršavao volju svoga Oca, a izvršavamo li mi Isusovu volju koji nam je zapovjedio naviještati poruku Evanđelja, biti jedno, služiti jedni drugima i aktivno ljubiti jedni druge kao što je on ljubio nas?
Netko je jednom rekao da su vjera i djela poput dva vesla na čamcu; ako imaš samo jedno od ta dva vesla tvoj se čamac neće maknuti s mjesta, već će se samo kretati u krug. No, ako imaš oba vesla, i vjeru i djela, čamac će tvoga kršćanskoga života sigurno ploviti naprijed. Kad pogledamo samo neke primjere iz biblijske povijesti često vidimo da kombinacija vjere i djela uzrokuje čudo (pr. Crveno se more razdijelilo na dvoje tek kad je Mojsije djelatno držao ispruženim svoj štap, Naaman je bio ozdravljen od gube tek kad se otišao okupati u Jordanu sedam puta, čovjek s usahlom rukom je bio iscijeljen tek kad je aktivno ispružio svoju ruku, voda je bila pretvorena u vino tek kad su sluge napunili posude vodom, itd.). Tako je i s našom vjerom danas: u svome aktivnom djelovanju ona je djelotvorna i čudotvorna.
Ako ne djelujemo u skladu s onime što vjerujemo čini se da mi u stvari nemamo povjerenje u Boga. Ne zaboravite da nitko ne može vidjeti, niti izmjeriti vašu vjeru, već je drugima jedino vaša djela mogu pružiti i pokazati. Ako naši bližnji, a pogotovo nekršćani, ne vide naša djela utemeljena na našoj vjeri, oni ne vide niti Krista u nama. Ako ne služim svome bližnjemu u potrebi, Riječju i djelima, on može ostati i duhovno i fizički gladan. Upravo u takvim djelima milosrđa prema ljudima oko nas u prvi plan dolazi naša aktivna i spasonosna vjera. Vjera mora preći u akciju, ona mora djelovati kroz nas, jer ako vjerujemo, onda i djelujemo.
Istina je da se primarno spašavamo po vjeri, ali ta vjera dokle god živimo treba biti aktivnom vjerom. Naš kršćanski život treba biti plodonosan, treba biti posijan djelima i zaliven vjerom, jer po plodovima će nas prepoznati. Ne smijemo sebično svojatati svoju vjeru, niti smatrati da je imanje vjere ili deklariranje vjernikom dovoljno. Naša vjera nije nešto statično, već nešto što je izuzetno dinamično, nešto što je aktivno i što potiče druge. Dokaži mi svoju vjeru djelima, a ja ću ti svojom vjerom pokazati dobra djela…
„Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da veća će od njih činiti jer ja odlazim k Ocu. I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću“ (Iv 14,12-14).
Piše:Teolog mr.sc. Dalibor Kraljik - Kolumnist
Ostale kolumne: Metanoia
