Petak, 18. Svibanj
17.1.2011. Tema poziva je jedna od najvažnijih tema kršćanske teologije, ali i kršćanskog života.
Danas ćemo govoriti o jednome uzvišenome pozivu, pozivu Evanđelja, pri čemu ćemo se baviti kratkim proučavanjem biblijskoga teksta iz Poslanice Rimljanima 1,1-7 gdje čitamo: „Pavao, sluga Isusa Krista, pozvan za apostola, određen za Evanđelje Božje, koje je Bog unaprijed obećao po svojim prorocima u Svetim pismima o svome Sinu, koji je, po tijelu, rođen od potomstva Davidova, a koji se uskrsnućem od mrtvih – po Duhu Svetom – pokazao kao Sin Božji, sa svom vlašću: Isus Krist, naš Gospodin, po kome smo i mi primili milost i apostolstvo da na slavu njegova imena propovijedamo poslušnost – vjeru među svim narodima među kojima ste i vi pozvani da budete pripadnici Isusa Krista – svim ljubimcima Božjim u Rimu, pozvanima da budu sveti. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!
Riječ „evanđelje“ u svome korijenskome smislu jednostavno znači „radosna“ ili „dobra vijest“. Iako se Evanđelje u svojoj punini manifestiralo tek u Isusu Kristu, ono je već ranije nagoviještano i obećavano po Kristovim prethodnicima, izraelskim prorocima (Lk 4,16-21; Iz 61). Stari i Novi zavjet nisu odvojeni, nisu nekakve zasebne cjeline, već su povezani i jedinstveni, međusobno se nadopunjavaju, a obećanja i proroštva Staroga zavjeta ispunjavaju se u Novom zavjetu. No, u svakom slučaju, Isus je svakako u središtu evanđeoske poruke. Dakle, možemo reći da je sam Isus sadržaj Evanđelja. Iz proučavanoga je teksta vidljivo da je Isus rođen, da je silom Duha uskrsnuo od mrtvih, da je Sin Božji i da ima svu vlast, a sve to su uistinu elementi spasonosne Radosne vijesti. U samo dva biblijska retka (Rim 1,3-4) sadržana je sama bit i sadržaj Evanđelja, a to je Evanđelje koje je objavljeno i ponuđeno svima te ono svakoga poziva da ga čuje i odgovori na njegov poziv. U evanđeoskoj poruci čujemo Kristov glas koji nas poziva na pokajanje, obraćenje i služenje.
Prije svega, Evanđelje je upućeno svima onima koji ga još nisu prihvatili kao poziv na obraćenje. Među mnogim zemaljskim narodima Bog je pozivao i Rimljane da se okrenu prema njemu. Evanđelje je namijenjeno svim narodima i svi narodi trebaju okrenuti svoja srca ka Kristovom križu, pokajati se zbog svojih grijeha i obratiti se. Ovaj poziv dolazi od samoga Boga. Mi sami po sebi ne možemo nikoga obratiti (odvratiti ga od njegovih grijeha, oprostiti mu grijehe, promijeniti njegov život, okrenuti njegovo srce prema Kristovom križu…), poziv obraćenja čak niti ne dolazi od nas, već dolazi od višega autoriteta (Boga) čiji smo mi navjestitelji. Biblijski tekst u našem fokusu kaže da smo pozvani biti pripadnicima Krista, dakle, pozvani smo biti Kristovima, „kristijanima“, kršćanima. Pozvani smo imati udjela u Kristu i biti Kristovi, a to je poziv koji je upućen svakome pojedincu u svakom pojedinom narodu, rimskom i grčkom, hrvatskom i srpskom, američkom i engleskom… Moramo znati da ne možemo i nećemo biti kolektivno spašeni samo zato što smo pripadnici nekoga naroda, vjere ili religije, već se spašavamo samo osobnom iskrenom vjerom. Biti pripadnikom Isusa Krista znači biti spašen i očuvan od vječne propasti, znači biti dionikom njegove vladavine u Kraljevstvu Božjem, biti njegovim slugom. Ako ne pripadaš Kristu u vlasti si Zloga i život ti ide u propast, ali za tebe još uvijek nije kasno da se svojom voljom, vjerom i željom po Duhu Svetome predaš u ruke Kristu, jer On poziva i treba upravo tebe, sada. „I Duh i Zaručnica govore: 'Dođi!' I tko ovo čuje, neka rekne: 'Dođi!' Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava“ (Otk 22,17).
Drugo, poziv Evanđelja upućen je i već postojećim vjernim kršćanima. Naime, naviještanje je toga spasonosnog Evanđelja dužnost svakoga istinskoga kršćanina. Kristova Crkva ne može rasti bez evangeliziranja, naviještanja i širenja Evanđelja, a upravo nas u tome veličanstvenome djelu Krist poziva i odabire za svoje suradnike. Pavao je, autor ove poslanice, bio evangelizatorom mnogih naroda. Smatrao je da je naviještanje Evanđelja njegov poziv i služba. Vidimo iz teksta da on sebe smatra slugom Isusa Krista, pa čak i robom Isusa Krista, jer je vjerovao da je Krist njegov Gospodar u čijem je on potpunome vlasništvu, a na njemu je da izvršava Gospodarove zapovijedi. Ako smatraš Krista svojim Gospodinom i Kraljem onda znaj da trebaš biti njegovim slugom, a posao je sluge odano i vjerno služiti svome Gospodaru. Pavao se smatrao pozvanim biti Kristovim apostolom, poslanikom, dakle, smatrao je da je od njega pozvan i poslan. Naravno, apostolska služba je jedna od službi u Kristovome Tijelu i nismo svi pozvani biti apostolima, već smo pozvani i u druge službe (pastoralnu, učiteljsku, proročku, dušobrižničku, moliteljsku,…). Svatko je pozvan vršiti neku funkciju u Kristovom Tijelu, u skladu sa svojim darovima i pozivom. Svaka je služba dar od Boga, a svrha je svake pojedine naviještati Evanđelje. Što imaš u rukama? Razmisli kojim talentom možeš služiti Gospodinu. Sigurno imaš barem jedan, samo ga trebaš prepoznati i uložiti, a ne ga zakopati. Jer svi smo određeni Evanđeljem Božjim i za Evanđelje Božje, njime smo pozvan na obraćenje, njime smo pozvani na služenje i naviještanje. Pa i ti…
I treće, poziv je Evanđelja poziv na posvećenje. Prekrasno je kako se Pavao obraća Rimljanima kao ljubimcima Božjim, kao onima koje Bog ljubi, kao onima koji su Bogu mili. Ovaj je poziv upućen ranoj kršćanskoj zajednici u Rimu, ali je isto tako upućen i nama danas, kršćanima u Našicama, kršćanima u Slavoniji, kršćanima u Hrvatskoj. Pozvani smo biti svetima: posvećenima i predanima Gospodinu, služeći mu i živeći život svjedočanstva. Gospodin nas je pozvao biti svetima, odvojenima za njega, posvećenima njemu, predanima njemu, njegovom djelu i povjerenoj nam službi. Kada nas Evanđelje poziva na svetost ono nas poziva ne da budemo bezgrešno savršeni, jer je to nemoguće, ne da iskorijenimo svoju narav, jer je to neostvarivo, ne da budemo nepogrešivi, jer to ni ne možemo biti, već da se odvojimo od primamljivih i zavodljivih grijeha i okova ovoga svijeta za Krista. I kao što je netko rekao: „Sveto srce nije bezgrešno srce, ali je srce puno ljubavi prema Bogu i bližnjemu“. Također, biti svet znači imati radostan, posvećen i ispunjen život u Kristu, služiti Kristu i naviještati Krista. I kao što Pismo kaže: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno“ (Rim 12,1-2).
Dakle, poziv Evanđelja upućen je svakome od nas; netko je možda pozvan na obraćenje i pokajanje, a netko je možda potaknut na služenje i naviještanje Evanđelja. Na vama je kakav ćete odgovor dati na ovaj uzvišeni poziv. Što god odlučili odluka je samo vaša, ali isto tako i njezine pozitivne ili negativne posljedice. „Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje naviješta govoreć Sionu: 'Bog tvoj kraljuje!' Čuj, stražari ti glas podižu, zajedno svi kliču od radosti, jer na svoje oče vide gdje se na Sion vraća Jahve. Radujte se, kličite, razvaline jeruzalemske, jer je Jahve utješio narod svoj i otkupio Jeruzalem. Ogolio je Jahve svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemaljski vide spasenje Boga našega“ (Iz 52,7-10).
Piše:Teolog mr.sc. Dalibor Kraljik - Kolumnist
Ostale kolumne: Metanoia
