Petak, 18. Svibanj
3.1.2011. Prošla je još jedna kalendarska godina. Što se promijenilo u odnosu na prošlu godinu?
Uvijek mi je zanimljivo svake godine iznova promatrati koliko ljudi iščekuju novu godinu; mjesecima se unaprijed planiraju takozvani dočeci Nove godine (ili nove godine, ako ne govorimo o tome jednome danu, već o cijeloj idućoj godini), pomno se bira mjesto na kojem će biti „ispraćena“ stara i „dočekana“ nova godina, kupuje se nova odjeća, uplaćuju svečane večere, aranžmani i putovanja, traži se poseban odgovarajući dekor, pažljivo bira društvo, u prvim se trenucima 1. siječnja slavi, raduje, ispija šampanjac,... U svim je medijima glavna vijest dana tko je prvi ušao u novu godinu, kako je ona „proslavljena“ u najvećim svjetskim metropolama, te u hrvatskim gradovima, gdje i s kime su je dočekali slavni i poznati i slično. Kao da se ponavljaju događaji i vijesti od prošle godine.
Ovo su, naravno, samo neka moja vlastita zapažanja koja ne želim nametati i s kojima se ne morate nužno složiti, no, rekao bih da se u noći s 31.12. na 1.1. na neki način ponašamo kao da očekujemo neku osobu, nešto živo, nekoga s pripadajućim vlastitim imenom (Nova godina), nekoga tko stvarno dolazi i tko donosi nešto novo. Nekako me to podsjeća na božićno došašće u kojemu, za razliku od „novogodišnjeg došašća“, simbolično iščekujemo istinsku osobu, živoga bogočovjeka, Isusa, onoga koji je stvarno došao na ovu zemlju i tko čini sve novo („Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: 'Evo, sve činim novo!' I doda: 'Napiši: Ove su riječi vjerne i istinite“, Otk 21,5). Možda ova paralela uopće ne stoji, možda je neutemeljena i neusporediva, ali mi neminovno ostavlja pitanje kome ili čemu se to moje srce raduje, u što ili u koga ja to polažem svoju nadu?
U svakom slučaju, vjerujem da se tu slažete sa mnom, pitanje je nove kalendarske godine u biti stvar ljudske konvencije, odnosno, dogovora po kojemu sada barem nominalno počinje nešto novo, iako smo u stvarnosti svi svjesni toga da život ne funkcionira na taj način i da prvi dan novoga kalendara uglavnom ne donosi ništa dramatično novo. No, ovakvi su kalendarski ciklusi dobri u smislu da nas podsjete na to što smo i kako živimo, za rekapituliranje dosadašnjih postignuća, za kritičko promišljanje o sebi i svome životu, za revidiranje postojećih ciljeva, te postavljanje novih. Bolje ikad, nego nikad, zar ne?
Prema tome, hajdemo uzeti prve dane ove godine kao dane „životne inventure“ proteklih 365 dana vlastitoga života. Probajte se sjetiti svojih želja i postavljenih ciljeva s početka prošle godine. Jeste li ostvarili svoje želje, jeste li postigli svoje ciljeve? Čine li vam se sada iz ove perspektive te želje i nastojanja (još uvijek) tako važnima, nevažnima ili pak još važnijima? Ako se nešto promijenilo, što se to promijenilo? Također, ako ste ostvarili postavljene ciljeve kakav su oni utjecaj imali na vaš život? Jeste li se pozitivno promijenili, jeste li sretniji i zadovoljniji svojim životom? Ako ih pak niste ostvarili, jesu li vam oni još uvijek tako važni kao i prije godinu dana, odnosno, što vas prijeći da ih ostvarite? Znam da su želje bezbrojne, a ciljevi različiti, ali ono što mene ovdje zanima nisu materijalne želje i ciljevi, već unutarnje, duhovne želje i ciljevi. Dakle, jesam li ja s početka 2011. godine zrelija, mudrija, pobožnija, duhovnija i nadasve bolja i kvalitetnija osoba od one osobe s početka 2010. godine? To je ono što je najvažnije, to je ono na što trebamo odgovoriti.
U prvim su danima 2011. godine zaželjene mnoge želje, sebi i drugima, za koje priželjkujemo da se ispune u godini pred nama, po mogućnosti što prije i da što duže potraju. Nemoguće je izbrojati sve želje i čežnje ljudskoga srca, ali mi se čini da se unatoč njihovom čestom materijalnom karakteru ipak mogu svesti na tri nematerijalne stvari: sreću, zdravlje i ljubav. Kao da ljudi sve više i više, unatoč krizama i neimaštini, shvaćaju da nisu nužno materijalna sredstva nešto što će nas usrećiti, da su nam uzaludne materijalne stvari i novac ako nam oni ne mogu vratiti ili dati zdravlje, te da za istinsku ljubav ne postoji materijalno sredstvo razmijene. Osobno me veseli kad ljudi iskrenim dobrim željama blagoslivljaju jedni druge, ali smatram da za to nije potrebno čekati godinu dana. Zašto ne bismo svakodnevno iskreno željeli dobro, sreću i zdravlje svojim prijateljima, ali i svojim neprijateljima, zašto se ne bismo iskreno svakodnevno radovali uspjehu svojega susjeda, postignućima svojih bližnjih? Blagoslivljanje drugih je poput darivanja; što više iskreno blagoslivljaš druge to si ti sam iznutra sve više blagoslovljeniji, što više daruješ, to si sve sretniji i ispunjeniji. Stoga, zašto ne bismo blagoslivljali i darivali jedni druge svaki dan? Što nas sprječava kroz cijelu godinu? Zašto bismo za to morali čekati Božić i Novu godinu?
Vratimo se na naše želje i ciljeve. Dakle, rekli smo da želimo sebi i drugima obilje sreće, zdravlja i ljubavi. Ja tu još volim dodati i obilje Božjih blagoslova koji obuhvaćaju sve navedeno, ali koji su i puno više od toga, a odnose se na sve ono što nam samo Bog može dati: Mir, Nadu i Ljubav utjelovljenu u osobi Gospodina Isusa Krista. Gledajući pak naše želje i ciljeve s praktične strane, volio bih kad bismo zajedno obećali da ćemo se sljedeće godine svi mi koji se smatramo kršćanima posebice truditi još i više čitati Božju Riječ, još i više odlaziti u crkvu, svojim djelovanjem i življenjem biti još boljim kršćanima i još boljim ljudima, biti još više sličnijima Kristu. Neka to budu primarne želje našega srca, jer su to želje koje su ostvarive uz našu voljnost i pomoć Duha Svetoga, a donose neusporedivo blagostanje.
Kada ljudskim očima gledam svoju 2010. godinu prvo što mi dođe na pamet jest da sam u protekloj godini iznenadno izgubio dvije bliske osobe, a da je treća teško nastradala. Sjetim se i kako je gospodarska kriza u našoj zemlji sve dublja i dublja, kako je sve teže i teže pronaći ili zadržati posao, kako su troškovi življenja sve veći, a plaće sve manje, kako su ljudi oko mene sve bolesniji i bolesniji, te kako smrt pri tome više ne pita za godine, kako su se dogodile mnoge prirodne, prometne i ine nesreće u kojima su mnogi izgubili živote, kako su mnoge tragedije ostavile svoj tragični trag, kako su ljudi u sve većoj krizi duha i morala i kako je među nama zavladalo nekakvo opće beznađe. Tako se često prvo sjetimo onoga najgorega što nam se dogodilo u proteklom razdoblju, pri tome često zaboravljajući ono dobro što nam se dogodilo i za što trebamo biti zahvalni. Ako nastavim s vlastitim primjerom, ono za što osobno mogu zahvaliti jest da sam uopće doživio ovaj trenutak i da uopće ove misli mogu podijeliti s vama. Sjetite se samo koliki su se (mladi) životi u vašoj okolini prekinuli u protekloj godini. A vidite, čim ovo čitate, očigledno da ste i vi zajedno sa mnom još uvijek blagoslovljeni darom života, zar ne? Nadalje, mogu biti zahvalan za zdravlje koje me još uvijek, hvala Bogu, dobro služi, mogu biti zahvalan što unatoč svim krizama i gospodarskim nedaćama još uvijek imam hranu na stolu i krov nad glavom, što grad, regiju ili zemlju u kojoj živim nije pogodio potres ili tsunami, mogu zahvaliti za život i dar svoga supružnika, svojih roditelja, svoje djece, svojih prijatelja, mogu zahvaliti za to što mogu slobodno prakticirati i svjedočiti svoju vjeru, mogu zahvaliti za dar Božjega oprosta, za dar spasenja, za dar vječnoga života…
Uistinu, mnogo je toga što možemo poželjeti, ali je zasigurno još i više toga za što možemo zahvaliti. Nova je kalendarska godina pred nas postavila neke nove ciljeve, neke nove želje. No, nemojmo zaboraviti biti zahvalni za ono što imamo u rukama. Nemojmo olako uzimati život i sve ono dobro što nam on donosi i nemojmo misliti da je zahvaliti za još jedan novi dan svoga života nepotrebno banaliziranje, jer „svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlila u kome nema promjene ni sjene od mijene“ (Jak 1,17).
Piše:Teolog mr.sc. Dalibor Kraljik - Kolumnist
Ostale kolumne: Metanoia
