Petak, 18. Svibanj
21.12.2010. Emanuel. Muško ime izuzetnoga značenja i još većeg značaja.
Tek je nekoliko dana ostalo do obilježavanja i proslave rođenja Isusa Krista, Emanuela, Boga koji je s nama i među nama. Biblijski nam tekst u Mt 1,18-24 u ovo adventsko vrijeme svjedoči o Božjemu utjelovljenju, o rođenju Spasitelja svijeta, gdje nam ukratko govori o tome kako je njegova majka Marija čudesno zatrudnjela po Duhu Svetome, što je Marijinom zaručniku Josipu u jednom trenutku bilo izuzetno teško za prihvatiti i nositi se s time. Nije mu za zamjeriti, jer moramo priznati da nije lako povjerovati u ovakvo objašnjenje iznenadne trudnoće vaše voljene zaručnice, zar ne? U svojoj borbi s novonastalom situacijom, ma koliko god htio vjerovati ženi koju voli, Josip se ipak teško miri s njezinim uvjeravanjem da je njezina trudnoća nadnaravna. Opet ponavljam, ne treba mu zamjeriti; probajte sebe staviti u njegovu situaciju. Uglavnom, u svojoj odluci raskidanja zaruka s Marijom Josipu u jednom trenutku dolazi nadnaravna potvrda Marijine priče: tvoja je žena uistinu začela po Duhu Svetome i rodit će sina koji će se zvati Isus, a bit će spasitelj naroda svoga. Kakav preokret! Sam Bog svojim nebeskim izaslanikom potvrđuje staro proročanstvo o rođenju Emanuela (Iz 7,14) i upravo je taj plod u Marijinoj utrobi on koji će u punini vremena biti Spasiteljem svoga naroda, Spasiteljem cijeloga svijeta.
Dakle, Isus Krist je taj Emanuel, Bog koji je s nama. Uskoro ćemo i obilježiti njegovo rođenje, Božji izravni ulazak u svijet i njegovu povijest, a pitanje koje postavljam sebi i vama jest je li taj Emanuel i moj Bog? Drugim riječima, je li Isus Krist moj Spasitelj? Radujem li se njegovom „rođendanu“ zato što će mene netko darivati, zato što će na mome stolu možda biti bolja hrana nego inače i zato što ću se ja možda dobro zabaviti taj dan? Ili se pak radujem tome danu, Božiću kako ga zovemo, zato što se svijetu darovao Bog, zato što ću jednoga dana biti dionikom njegove nebeske trpeze i što ću se moći radovati u njegovoj slavi? Ovo su pitanja za koje osobno smatram da trebamo odgovoriti da bismo imali ispravno razumijevanje onoga što se u stvari dogodilo u tome „božićnome“ događaju.
Proteklih smo se tjedana pripremali i iščekivali nešto, odnosno, nekoga, što dolazi. Kako smo se pripremali? Jesmo li poslušali Ivana Krstitelja i pripravili svoje putove i staze nadolazećem Gospodinu? Svake godine iščekujemo Božić i dolazak Isusa Krista, ali Isus Krist je u stvari uvijek tu; On je Bog koji je s nama. I kad prođe i taj dan, već do Nove godine kao da iščezne sjećanje na Gospodina. A to nije smisao Božića; smisao je Božića da se Isus Krist rodi u našem srcu, da živi u njemu i tamo ostane prebivati.
Kad kažemo da je naš Bog Bog koji je s nama, to je tvrdnja koja govori o takozvanoj Božjoj imanentnosti. Dakle, Bog kršćana je Bog koji je osoba i kao osoba želi biti u zajedništvu s drugim osobama, s nama. On ne stvara zemlju da bi odmah poslije stvaranja digao ruke od nje i prepustio je samoj sebi (kako to deistička slika Sata i Urara prikazuje), već je ostao prisutan i djelatan u njoj. Istina, Bog je i transcendentan, dakle, onostran, iznad svijeta, prostora, vremena i svemira, ali nam se i kao takav u svojoj milosti daje i prisutan je među nama. Upravo nam ga Emanuel kao takvoga najbolje prikazuje svojim utjelovljenjem u osobi i tijelu čovjeka Isusa rođenoga u Betlehemu.
Božićna je priča u stvari priča koja kada jednom počne nema kraja. Istinski je Božić događaj koji se može dogoditi u čovjekovom srcu u bilo kojem trenutku njegovog života, u bilo koje vrijeme, u bilo koje godišnje doba. Božić nije samo 25. prosinca, ne samo zato što to vjerojatno i nije pravi, a uostalom niti jedini, datum Isusovog rođenja, već zato što Bog koji je neograničen prostorom i vremenom bilo kada i bilo gdje može djelovati u čovjekovom srcu. Sjećam se kada je tako na poseban način djelovao i u meni. Bilo je to 14. veljače 1999. godine (dakle, šaljivo govoreći, mogao bih se zvati i Valentin, jer to je dan kad sam nanovo rođen). Slušajući Božju Riječ i vidjevši kako Bog svojim Svetim Duhom snažno djeluje u životu ljudi koji su u tome trenutku bili oko mene uvidio sam kako sam u stvari siromašan čovjek. Mojemu je mladome životu koji sam do tada vodio nedostajalo čvrsto uporište, vidljive smjernice i jasni ciljevi. U Bogu koji me je tada susreo i ispružio se prema meni pronašao sam sve to što mi je nedostajalo. Toga je dana bio moj Božić, dan u kojem je Isus Krist ušao u moj svijet i u moje vrijeme.
No, govoreći o Božiću, Betlehemu i štalici, ne možemo ne govoriti i o Uskrsu, Golgoti i križu. Božić bez Uskrsa ne bi imao smisla. Mesijino je rođenje početak jednoga zemaljskoga života i početak pobjede nad smrću, a Mesijino je raspeće i uskrsnuće početak novoga života i konačna pobjeda nad smrću. Drugim riječima, Isusovim je rođenjem započet novozavjetni plan Božjega spasenja grešnoga čovječanstva jer je sam Spasitelj došao među nas, dok je Isusovim uskrsnućem zauvijek poražena smrt. Stoga, kad razmišljamo o Božiću i Isusovom rođenju, ne zaboravimo Uskrs i njegovo uskrsnuće. Isti onaj Duh Sveti po kojem je Isus začet onaj je Duh Sveti po kojem je Isus uskrsnut. I ne samo to, ne zaboravimo da je isti taj veličanstveni i silni Duh Sveti upravo onaj Duh Sveti koji djeluje i među nama i u nama danas.
Prema tome, pođimo do Betlehema i od Betlehema prema Jeruzalemu. Potrebno nam je roditi se (nanovo), hodati njegovim stopama, činiti njegova djela, biti sličnima njemu, ali također i uzeti svoj križ i krenuti za njime na Golgotu. To je jedini put koji vodi do pobjede nad smrću, do pobjede koju je Krist za nas izvojevao na križu. Jedino tako ćemo moći vidjeti što to znači da je Isus Krist Bog koji je s nama, među nama, upravo sada tu. No, prvi korak koji trebamo poduzeti jest, baš poput Isusa, roditi se. U našem slučaju, nanovo se roditi. „'…tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!' (…) 'Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje'“ (Iv 3, 3-5).
I tako ćemo se 25. prosinca prisjećati događaja rođenja Emanuela, Isusa koji je Krist, Isusa koji je Mesija, Isusa koji je Izbavitelj svojega naroda. Sjetimo se toga dana kako je Bog odlučio postati čovjekom, odlučio biti mučen i razapet, da bismo mi imali život, i to život vječni. Bog je postao tako blizak čovjeku da ga je čovjek mogao dotaknuti, pa i razapeti. Razmišljajmo ovoga Božića o tome koliku nam je ljubav Otac pokazao da je „dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16).
Piše:Teolog mr.sc. Dalibor Kraljik - Kolumnist
Ostale kolumne: Metanoia
