Petak, 18. Svibanj
6.12.2010. Govoriti o žitu i pljevi obično pripada poljoprivrednim stručnjacima, tako da ste se možda zapitali kakve veze
Danas promišljamo o biblijskome tekstu prikladnome za vrijeme u kojem se nalazimo, a pronalazimo ga u Evanđelju po Mateju 3,1-12 gdje piše: „U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: 'Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!' Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: 'Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: „Imamo oca Abrahama!“ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca'. 'Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim'“.
U središtu je našeg promišljanja propovijed Ivana Krstitelja u Judejskoj pustinji u kojoj poziva prisutne na obraćenje i pokajanje. U svome propovijedanju Ivan koristi jednu zanimljivu i po meni važnu sliku, sliku žita i pljeve. Dakle, opis onoga koji drži lopatu, čisti gumno, prikuplja žito, a pljevu baca u oganj, odnosi se na Isusa Krista čiju službu Ivan Krstitelj svojim propovijedanjem naviješta. No, ovo ne znači da Isus baca ljude u oganj (pakao) na tamo nekakvoj pokretnoj traci, već se radi o jednoj tipičnoj slici i usporedbi u kontekstu palestinskog kraja. Dakle, radi se o jednome od poljoprivrednih poslova u kojemu radnik na određenome povišenome mjestu lopatom baca pomiješano žito (pšenicu) i pljevu u zrak, pogotovo ako je povoljan vjetar, čime se žito koje je teže odvaja od lagane pljeve koju vjetar odnosi. Dobiveno se žito sprema u žitnicu i koristit će se za, primjerice, dobivanje brašna, odnosno, kasnije kruha, dok se pljeva baca i spaljuje. Ova je slika vrlo jaka i značajna jer se odnosi upravo na nas; Krist je taj radnik, a pomiješano žito i pljeva su ljudi u svijetu. Drugim riječima, u ovome se procesu odvajanja pljeve od žita radi o odvajanju nečega plodnoga od nečega neplodnoga. Ono što je duhovno plodno pohranjuje se na sigurno u nebesku žitnicu, a ono što je neplodno spaljuje se u vječnom ognju.
Krist pažljivo žanje i skuplja svoje žito, odvaja ga od pljeve i sprema na sigurno. Njegovo žito mora biti pročišćeno od svih nepoželjnih primjesa prije nego što je pohranjeno. Ono je vrijedno u Žeteočevim očima i sigurno neće ostati vani da ga raznosi vjetar, jedu ptice ili da kisne i propada, dok će pljeva biti spaljena neugasivim ognjem (što je česta slika pakla) koji nije oganj koji pročišćava, već koji je destruktivan, jer mu se pljeva, za razliku od primjerice zlata, ne može oduprijeti, već može samo izgorjeti. Ono što je najvažnije u svemu ovome jest što se ovdje u usporedbi govori o nama, o žitu i pljevi. Vidjeli smo čemu služi jedno i drugo, i što se u konačnici događa i s jednim i s drugim, stoga imajmo to na umu dok dalje čitamo ovaj tekst.
Nakon dugogodišnje pripreme i odvojenosti od svijeta u jednom se trenu niotkuda pojavljuje prorok Ivan Krstitelj. Njegova je služba bila naviještanje Radosne vijesti, naviještanje službe Isusa Krista, pripremanje naroda na njegov dolazak, i ono što prvo čujemo od njega jest „Obratite se!“ Nakon dugo godina bez proroka židovskome narodu dolazi novi glas od Boga – Ivan Krstitelj koji ga izaziva i poziva na obraćenje. Na obraćenje od koga ili čega prema kome ili čemu? Obratiti se znači okrenuti se ili odvratiti se od sadašnjeg načina življenja, promijeniti tijek života. Ivan tu ne okoliša; narodu je potrebna radikalna promjena uma i srca, jer način na koji trenutno vodi svoj život vodi u propast. To je poziv na pokajanje od grijeha i početak novog života. Gledajući u našem kontekstu, obratiti se znači prihvatiti Krista za svojega Spasitelja, promijeniti i predati svoj život u njegove ruke, svakodnevno ga slijediti, postojati sličniji njemu i živjeti u svijetlu njegove Riječi. Krist svojim dolaskom na zemlju otvara vrata toga kraljevstva nebeskoga, ne nekakvog geografskog prostornog kraljevstva, već kraljevstva kojemu pripadaju svi oni kojima Krist kraljuje i koji su dobrovoljno podložni njegovoj vlasti.
Židovi su prvi kojima je ponuđeno spasenje, a koje im Ivan Krstitelj sada naviješta. On je prorok, Božji glas(nik), onaj koji govori stvari od Boga, onaj koji posreduje između Boga i naroda. Ivanov je glas „glas koji viče u pustinji“ (Iz 40,3). Dakle, nije Ivan onaj koji je u središtu pozornosti, već njegova poruka. A njegova je poruka jasna i glasna: „Pripravite put Gospodnji, poravnajte mu staze!“ Drugim riječima, Ivan apelira na Židove da prihvate Gospodina, da mu se otvore i prime ga kad dođe među njih. Poruka nama je da i mi otvorimo Gospodinu put do našeg srca i poravnamo staze svoga života. Židovski je narod trebao promijeniti svoje srce i iskreno ga, a ne samo legalistički, okrenuti prema Gospodinu. Isto to vrijedi i za naš hrvatski narod, kao i za bilo koji drugi ovozemaljski narod. Poruka nama je ista kao i njima: „Obratite se!“ Okrenite svoje srce ka Gospodinu, nemojte biti pljevom.
Netko bi se možda mogao upitati: „A, kako da se obratim?“ Odgovor je jednostavan: „Pokaj se!“ Pogledajmo na primjeru našega biblijskoga teksta gdje vidimo mnoštvo kako dolazi k Ivanu. Ono što vidimo jest da su ispovijedali svoje grijehe. No, da bi ispovjedio grijehe znači da shvaćaš da si grješnik i da to priznaješ pred Bogom. Svjestan si svoje nemoći i ne želiš više tako živjeti, već želiš novi početak. Svaki je grijeh prijestup protiv Boga koji nas zarobljava i vuče u smrt. Ovi su ljudi prihvatili Ivanov poziv i odlučili pripremiti svoje srce za dolazećeg Gospodina. Odlučili su više ne biti pljevom, već plodnim žitom. U znak svoga obraćenja i pokajanja odlučili su krstiti se čime je njihovo krštenje bilo znakom i svjedočanstvom promijene života koju su željeli.
Ivan je svjestan velike i važne službe koja mu je dana, ali je također svjestan da je njegova služba tek uvod u puninu koja dolazi – službu Isusa Krista i svega onoga što on donosi. Ivan kaže da je onaj koji dolazi poslije njega jači od njega, naravno, ne misleći u fizičkom smislu, već svojom osobom, službom i poslanjem kojim dolazi na ovu zemlju. Ivan najavljuje Isusa Krista, Božjega Sina, za kojega kaže da mu nije dostojan nositi obuću. Drugim riječima, Ivan kaže: „Toliko sam manji od njega da mu nisam dostojan biti niti slugom“, gdje vidimo veliku poniznost Ivana Krstitelja koji je svjestan svoje i Kristove uloge.
Krist krsti Duhom Svetim i ognjem, a to je nešto što niti jedan čovjek, pa niti Ivan Krstitelj, ne može dati, već jedino Bog. Biti kršten Duhom znači biti uronjen u njega, biti ispunjen njime, imati silu Duha Svetoga, a manifestiranje toga krštenja su zasigurno darovi Duha (1Kor 12,1-11) i plod Duha (Gal 5,22-23). Što se krštenja ognjem tiče, različita su tumačenja; može se odnositi na oganj Duha Svetoga, nevolje kršćanskog života ili oganj Posljednjeg suda koji će sve plodove donijeti na vidjelo. No, u svakom slučaju, krštenjem Duhom Krist nas osposobljava i ojačava u našem služenju Bogu i kršćanskome životu. Ujedno, neka vas oganj podsjeti na to da će žito biti spremljeno u žitnicu, a da će pljeva biti spaljena.
U konačnici, apeliram kako na sebe tako i na svakoga od nas: „Imajmo plodonosni život!“ U tekstu vidimo kako se obraćaju i židovski učitelji i revnitelji koji su vjerojatno došli iz znatiželje čuti Ivanovu poruku, ali je na kraju njezina jačina utjecala na njih toliko da su se i sami obratili jer su i sami htjeli promjenu u svojem životu. Ivan koristi pomalo grub i uvredljiv jezik nazivajući ih „leglom gujinjim“, a razlog je tome vjerojatno u tome što su se židovski učitelji uvijek smatrali samopravednima i boljima od ostatka naroda. Slušajući Ivana postali su svjesni da im život ide u pogrešnom smjeru i da su u opasnosti od Božjeg pravedničkog gnjeva i pravednog suda. Ivan narodu jasno daje do znanja da im to što su Židovi (Abrahamova djeca) ništa ne znači ako se osobno ne obrate i ne pokaju. To što sam katolik, pravoslavac ili protestant ne automatizira moje spasenje. Plod obraćenja je novi život koji će uroditi plodom Duha (ljubav, radost, strpljivost,…), dok je ozbiljno upozorenje koje nam je ovdje dano da neplodno stablo, kao i pljeva, ne služi ničemu osim za ogrjev te se kao takvo baca u oganj.
Stoga, počistimo svoje srce, raščistimo svoje putove do njega i primimo unutra Gospodina koji stoji pred vratima. Budimo plodnim žitom koje će Krist jednoga dana požeti i spremiti na sigurno u svoju nebesku žitnicu. „Gle, izađe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!“ (Mt 13,3-9).
Piše:Teolog mr.sc. Dalibor Kraljik - Kolumnist
Ostale kolumne: Metanoia
