Petak, 18. Svibanj
23.11.2010. Ljudi ovoga svijeta znaju često istinske kršćanske vjernike olako okarakterizirati i nazivati nekakvim luđacima i čudacima,
krajnje neobičnim i neshvatljivim ljudima. Neobičan im je životni stil, žrtva i odricanje koje su kršćani samovoljno odabrali. Tako se pitaju zašto se ovi kršćani odriču tolikih stvari? Zašto trate život koji je ionako prekratak? Zašto ne uživaju dok mogu? Da nisu poludjeli kad toliko toga spremno odbacuju? Zašto se ponašaju kao nekakvi ekstremisti?
Uistinu, nereligiozni ljudi, nekršćani ili pak nominalni kršćani, često tako gledaju na kršćane koji iskreno žive svoju vjeru. Pogotovo se čudnim ili ludim čini onaj tko je svojim unutarnjim obraćenjem odjednom promijenio način na koji je do tada živio, kako se ponašao, kako je govorio i što je do tada radio. Mnogi ljudi nažalost često ono što im umom nije dostižno automatski odbacuju i proglašavaju ludošću. Svojom mudrošću i nastojanjima pokušavaju doći do odgovora na životna pitanja, a posebice na pitanje života poslije smrti. Ljudskom mudrošću proglašavaju kršćansko vjerovanje u život poslije smrti ludošću i besmislicom, a vjerovanje u Bibliju kao božanski nadahnutu Božju Riječ smatraju praznovjerjem. Istina, cijene Isusa Krista kao mudroga čovjeka i učitelja, ali ne razumiju zašto je bio spreman tako odvažno umrijeti za svoje ideale; i to još takvom ponižavajućom smrću i još tako mlad čovjek. Šteta! Odlaženje u crkvu smatraju gubljenjem vremena, jer ipak je vrijeme novac, zar ne? Ljubiti svoga neprijatelja? To je tek nenormalno i ludo. Otac daje svoga Sina da pogine za izopačeno čovječanstvo? Taj otac mora da je stvarno lud i da uopće ne voli svoga sina. Uostalom, to kršćanstvo i ta kršćanska Biblija ionako je puna kontradikcija i besmislica. Jednom riječju: LUDOST!
No, jesu li kršćani žive vjere zaista nekakva grupa luđaka koja trati svoj život? Je li Isus doista bio nekakav čudak koji je uzaludno umro? Je li Isusov križ doista ludost? Ovim i sličnim pitanjima bavit ćemo se u daljnjem tekstu u kratkom promišljanju nad biblijskim tekstom iz Prve poslanice Korinćanima 1,18-31 gdje piše: „Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja. Ta pisano je: Upropastit ću mudrost mudrih, i odbacit ću umnost umnih. Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svijeta? Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi. Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom. Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje. da bude kako je pisano: Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali.
Dakle, što nam to uopće govori taj Kristov križ da je to tako velika ludost? Taj križ nam govori da je Isus Krist, Bog, Spasitelj čovječanstva, umro na tome križu, dao svoj život za nas, treći dan uskrsnuo od mrtvih i tako pobijedio smrt i đavla da bismo i mi imali pobjedu u njemu, te da bismo imali život vječni. „Oni koji propadaju“ su oni koji svojom mudrošću i u svojoj snazi pokušavaju doseći smisao života, svoje spasenje, prosvjetljenje i opravdanje. Jednostavno rečeno, to su oni koji ne poznaju Isusa Krista kao svoga osobnoga Spasitelja i Gospodina, a obzirom da ga ne poznaju ne mogu niti razumjeti smisao i govor križa, kao niti govor o križu, jer Kristov križ se ne može razumjeti ljudskom mudrošću, već samo po vjeri i po Duhu Svetome (1Kor 2,14). Duh Sveti nas vodi u spoznaju, govori u naš duh i srce. Ako želimo upoznati i razumjeti Božje dubine, osobu i djelo Isusa Krista i njegov križ, zamolimo Duha Svetoga da nas u tome vodi. Naravno, niti jedan čovjek neće nikada za ovoga života u potpunosti spoznati Boga i Njegova djela, već će cijeli život provesti u uzbudljivom spoznavanju i upoznavanju svoga Stvoritelja i Gospodina, ali ono što je prvo važno za spoznati jest da smo upravo mi „oni koji propadaju“ ako nam život nije usmjeren ka Kristovom križu. I u trenutku kad to spoznamo, počinjemo razumijevati govor križa i od „onih koji propadaju“ postajemo „onima koji se spašavaju“. Iznenada ludost križa postaje spasavajućom silom križa.
Dalje prateći promatrani biblijski tekst čitamo o tome da je ljudska mudrost, inteligencija i sve znanje ovoga svijeta beskorisno ako je u svemu tome križ za nas još uvijek ludost. Bog od nas ne traži teološko-filozofsko znanje o Bogu, svijetu i univerzumu, već gleda ono što je u našem srcu; zanima ga je li križ u našem životu samo prezrena ludost ili je silom Duha postao spasavajućom silom za nas. Koliko je trajna vrijednost ljudske mudrosti pokazuje nam sam Bog proglašavajući je ludošću. Zašto? Zato jer njome nitko ne može razumjeti govor križa, niti biti spašen po njoj. Niti „mudrac“, onaj koji posjeduje neizmjerno ljudsko znanje (filozof!), niti „književnik“, onaj koji izvrsno poznaje Pisma (teolog!), niti „istraživač ovoga svijeta“, onaj koji je znanstvenik ili vrstan govornik (propovjednik!), ako ne razumije križ. Dakle, sva naša mudrost, svi naši talenti, sve naše znanje o Bogu je uzaludno ako nema vjere koja otvara duhovne oči kojima možemo vidjeti smisao Kristovog križa.
Židovima je Kristov križ bio skandaloznim, a Grcima neracionalnim. Baš kao i mnogima danas. I mi često tražimo nadnaravna čudesa i veliku mudrost da bismo vjerovali, ali to nije način kojim ćemo ikada razumjeti ludost križa, jer upravo je neracionalnost raspetoga Mesije ono što spašava. Ludost i slabost križa djelovanjem Duha Svetoga postaju našom mudrošću i snagom. Kad pogledam sebe i ljude oko mene uviđam da smo svi međusobno različiti; neki su mudriji, neki su snažniji, neki su moćniji. No, to nije ono što je važno. Važno je da smo odgovorili pozitivno na Kristov poziv i da se svi zajedno, kakvi god bili, nalazimo u zajedništvu s Kristom i jedni s drugima. Bogu nije važno ono izvanjsko, već ono što je unutra, i tako „neplemenitima“, „nemudrima“ i „nemoćnima“, pa čak i onima koji su prezreni i odbačeni od svijeta, posramljuje one koji u svojoj mudrosti, plemenitosti i moćnosti (uzaludno) pokušavaju pronaći svoj spas.
I tako, odgovorom na Kristov poziv, iako smo možda ludima i prezrenima u očima svijeta, prestaje nam biti važan svijet i ono što svijet misli o nama. Ono što je nama važno jest da počinjemo prebivati u Kristu, koji je naša istinska mudrost, naša pravednost, naše posvećenje i naše otkupljenje. Naš se grijehom razrušeni odnos s Bogom ludošću Kristovog križa obnavlja, počinjemo imati istinsku iskonsku Božju mudrost, a ne raspadljivu mudrost ovoga svijeta. Sva nepravda koja nam je učinjena od strane svijeta u Kristu prestaje postojati. Krist nas opravdava pred Bogom i čini nas pravednima. Postajemo posvećeni i oslobođeni od vlasti grijeha i smrti. Svi oni grijesi koje smo počinili protiv Boga na križu su otkupljeni jer nam ih je Bog oprostio.
Stoga, ludost je križa sila koja spašava. Bog poziva one koji su „ludi“, prezreni i odbačeni od svijeta i daje im njihovo mjesto u Kristu. Krist nas poziva i spasavajuća sila njegovog križa privlači nas k njemu. Ako osjećaš tu silu priđi Kristovom križu, pogledaj u njega u vjeri, prihvati raspetoga Krista za svoga Gospodina i bit ćeš spašen. „A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu“ (Gal 6,14).
Piše:Teolog mr.sc. Dalibor Kraljik - Kolumnist
Ostale kolumne: Metanoia
