Petak, 18. Svibanj
1.11.2010. Što ako bih danas umro? Ja, ti, bilo tko od nas. Što bi ostalo iza mene? Što ne bih stigao dovršiti?
Uistinu, što ako bih danas umro? Znam da je to pitanje koje si nitko ne želi niti postaviti, niti uopće razmišljati na taj način. No, jeste li svjesni da je upravo ovaj dan možda posljednji dan u vašem životu? Možda je ova kolumna posljednja kolumna koju ću ikada napisati ili koju ćete vi pročitati. Život je krhak, prijatelju moj. Nitko nam ne može jamčiti da ćemo živjeti slijedećih 24 sata, a da ne govorim tek o slijedećoj godini ili deset godina. Ako toga ne želimo biti svjesni onda zavaravamo sami sebe.
Često živimo i ponašamo se kao da ćemo živjeti još barem stotinu godina. Prije svega, ne marimo za sebe i svoje zdravlje. Živimo nezdravo, trujemo svoje tijelo i čime trebamo (poput neizbježnih farmaceutskih proizvoda) i čime baš nužno i ne trebamo (poput alkohola i cigareta). Radimo preko svojih realnih mogućnosti pokušavajući steći što je više moguće, ne pitajući se za cijenu. Čujte što o tome misli Gospodin: „Kaza im i prispodobu: 'Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: „Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu“. I reče: „Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!“ Ali Bog mu reče: „Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?“ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu“'. Poznato?
Nadalje, svoje bližnje, prijatelje i članove obitelji, često uzimamo zdravo za gotovo. Često ne pokazujemo svoje poštovanje i ljubav prema njima, živimo otuđeno od drugih, živimo u svađi s bratom ili sestrom, ocem ili majkom. Često mislimo da će biti vremena naći se sa starim prijateljem, posjetiti roditelje ili pomiriti se s bratom. Međutim, vrijeme nam nije zajamčeno i često ga jednostavno ne bude. I sam sam to ponovno doživio prije nekoliko mjeseci; dobrome sam prijatelju rekao „vidimo se u utorak“ i „vidjeli“ smo se, ali u četvrtak, na njegovom sprovodu… a toliko sam mu toga još imao za reći, toliko toga htio pitati… međutim, taj ćemo razgovor morati malo odgoditi, do ponovnog susreta u vječnosti. Ne uzimajte ljude oko sebe olako jer su oni danas tu, a sutra ih možda neće biti. Iskoristite vrijeme, budite s njima kad god imate prilike, uživajte u njihovoj prisutnosti i radujte se da su u vašem životu.
Ako bih danas umro, što bih ostavio iza sebe? Bih li ostavio razdore, gorčinu, prijezir i neizmirenost ili bih ostavio izgrađene mostove, vedrinu, poštovanje i mir s bližnjima? Imovina, nekretnine i pokretnine, nije ono najvažnije što ostavljate iza sebe kad umrete, već ono što je nematerijalno, neopipljivo i vječno – ljubav i mir. Zgrade i vozila ionako prije ili kasnije nagrize i u konačnici i pojede zub vremena, ali ljubav i mir koju ste ostavili svojoj obitelji, svojoj djeci ili unucima, prijateljima i poznanicima, ostat će živjeti s onima koji ostaju. Također, njihovu ljubav i mir ponijet ćete sa sobom u vječnost… Stoga, pazite u što ulažete i što gradite.
Ako bih danas umro, što bi sve ostalo nedovršeno? Zasigurno, puno toga. Možda bi ostala otvorena knjiga na fotelji ili nepotpisani dokumenti na radnome stolu, nedovršena predavanja ili na pola napisana pjesma, nepokošena trava ispred kuće ili do kraja neobojena vrata kuće… Uvijek je tako, uvijek ostane nešto nedovršeno, uvijek ostane pitanje što bi bilo da je bilo još samo malo vremena. Smrt gotovo uvijek čovjeka zatekne nespremnoga. Dođe iznenada poput lopova u noći i u jednome nas trenutku liši svega onoga što smo ikada posjedovali, jer ništa od toga nećemo moći ponijeti sa sobom. Zato živite svaki novi dan i budite zahvalni za njega jer to je još jedan od darova koje vam Bog daje.
I u konačnici, ako bih danas umro, što bi bilo sa mnom? Što bi bilo s mojom dušom? Neki će reći: „Ništa! Ono što je poslije ovoga života jest samo mrak…“ Tako bi rekli ljudi bez nade, ljudi koji ne poznaju ili još nisu upoznali Gospodina koji nam je otišao pripraviti mjesto. No, što je s nama koji polažemo svoju nadu u vječni život? Jesmo li sigurni gdje će nam duša skončati? Ljudi o Paklu kao jednom od mogućih odredišta ne žele niti razmišljati. Zato ga je najlakše ignorirati kao da niti ne postoji, što nije mudro i što je izuzetno opasno. Također, često se tješe da će im duša u najmanju ruku završiti u Čistilištu (za koje, usput rečeno, neke kršćanske tradicije niti ne vjeruju da postoji), umjesto da žive svoj život tako da budu sigurni da će završiti u Raju. A to je upravo ono na što vas pozivam: da živite svoj život tako da budete sigurni da ste, bez obzira kada će nastupiti kraj, učinili sve što je bilo u vašoj mogućnosti i pripremili se za napuštanje ove zemaljske prolaznosti i prelaženje u onozemaljsku vječnost.
Razmislimo malo o svome životu, kako ga živimo, čemu stremimo, čemu se nadamo. Zaista, razmislimo što bi bilo ako danas umremo. Možda će upravo nekome od nas slijedeće godine 1. studenoga obitelj i prijatelji nositi cvijeće na mjesto naših zemaljskih ostataka, ali pobrinimo se da, pa i da tako bude, nastavimo živjeti u vječnosti gdje ćemo iščekivati ponovni susret s onima koji su ostali za nama.
„A kad se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i ovo smrtno tijelo besmrtnošću, tada će se ispuniti pisana riječ: 'Pobjeda proguta smrt. Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac?' Žalac je smrti grijeh, a snaga je grijeha u Zakonu. Ali hvala Bogu koji nam dade pobjedu po našem Gospodinu Isusu Kristu!“ (1Kor 15, 54-57).
Piše:Teolog mr.sc. Dalibor Kraljik - Kolumnist
Ostale kolumne: Metanoia
